Almira Spahić na utakmici Lige Šampiona 2013. godine

Da fudbal nije najvažnija sporedna stvar u životima muškaraca, već da to može da bude u životu jedne dame potvrdile su nam riječi jedne od najboljih pomoćnih ženskih sudija koju Bosna i Hercegovina ima - Almira Spahić. 

Almira Spahić rođena je 11.09.1987. godine u Zenici. U igračkoj karijeri od 1997. do 2001. nastupala je za Iris iz Zenice, zatim se preselila u ekipu SFK 2000 Sarajevo gdje je igrala sve do 2012. godine što je ujedno bio i njen posljednji klub u karijeri. Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine igrala je punih deset godina. 

Još od 2004. je aktivna u sudijskom poslu, a od 2013. godine je nosilac znaka FIFA. U maju prošle godine sudila je finale Evropskog prvenstva za djevojke U-17. Pored toga što dijeli pravdu na našim terenima, Almira je i vojno lice, tačnije oficir OS Bosne i Hercegovine.

Almira Spahić na finalu Evropskog prvenstva za kadetkinje u Litvaniji

Zašto ste se odlučili da postanete sudija i odakle ta ljubav prema fudbalu?

- Kada sam počela suditi to je bilo, prije svega, iz finansijskih razloga. U studentskim danima i 10-15 maraka po utakmici je mnogo. Poslije sam zavolila taj poziv, ujedno i napredovala u kategorijama, tako da je to postalo ozbilno. Kada sam dobila FIFA znak 2013. godine suđenje smatram drugim zanimanjem. A ljubav prema fudbalu je oduvijek bila tu, šutala sam loptu od kad sam prohodala. To i nije tako neobično, mislim da dosta djevojčica voli fudbal u istoj mjeri kao dječaci, a takva pitanja nikada ne postavljamo dječacima.

Kako se pripremate za fudbalsku utakmicu, kada sudite damama u Premijer ligi?

- Osim fizičkog dijela zarijavanja za samu utakmicu, pripremamo se i kao tim prije početka zagrijavanja, najčešće u svlačionici. Dogovaramo način komuniciranja i saradnje u toku utakmice. To je veoma važno za samu utakmicu, jer nekada se desi da prvi put sudimo sa nekim kolegama ili kolegicama tako da moramo dogovoriti način saradnje, komunikacije, podjelu odgovornosti i tako dalje.

U suđenju je aktivna još od 2004. godine

Vi ste sudili i finale U-17 Evropskog prvenstva za kadetkinje prošle godine, kakav je to osjećaj bio za vas? Što se tada pomislili kada ste vidjeli sebe da ste izabrani da budete pomoćnik u finalu?

- Pa za mene lično, a i suđenje u BiH, to je zaista velika stvar. Pozvana sam na završni turnir Evropskog prvenstva U-17 kao rezerva, što je značilo da ću biti na prvenstvu ukoliko neko od pozvanih ne položi fitnes test. Sljedeći dan sam dobila poziv da dođem u Litvaniju, jer je jedna od pozvanih djevojaka otkazala učešće. Otišla sam tamo, položila test i nakon što je završena grupna faza takmičenja, očekivala sam da ću biti jedna od onih koje šalju kući, jer su ostale samo polufinale i finalna utakmica, tako da nema potrebe da sve sutkinje ostanu na turniru. Međutim pogriješila sam, bila sam jedna od onih koja je ostala i na kraju sam odabrana u sudijsku četvorku koja je sudila finalnu utakmicu između reprezentacije Njemačke i Španije. Bila sam toliko iznenađema da sam, nakon delegiranja za taj meč, pitala posmatrače da li su sigurni? Da nisu slučajno pogriješili, jer ja sam bila "samo" rezerva, to jeste nisam na neki način ni trebala biti tu. Uživala sam u toj utakmici i mislim da sam dostojno predstavljala našu državu naročito činjenicom da sam dobila najvišu ocjenu za suđenje. Moram reci da sam razočarana u naše medije, jer nikada me niko nije nazvao da to objavi ne zbog mene, nego zbog afirmiranja ovog poziva, jer je činjenica da nas nema mnogo.

Imali ste priliku da sudite i muškarcima. Koja je razlika u ponašanju fudbalera/fudbalerki?

- Suditi muškarcima je mnogo zahtjevnije, prije svega zbog fizičkih predispozicija, jer igraju mnogo brže, ali isto tako smatram da suđenje muškarcima nama omogućava da postanemo kvalitetnije. Suđenje djevojkama i sam kvalitet naših liga nije na visokom nivou, mislim da smo svi toga svjesni, ali djevojke se mnogo bolje ponašaju i bar malo su kulturnije od muških kolega.

Pored suđenja, vi ste i vojno lice. Otkud tolika ljubav i prema vojsci?

- Vojska je bila poziv koji sam odabrala u nedostatku zaposlenja u svojoj struci (profesor sporta i tjelesnog odgoja), koji se na kraju pokazao kao jedna od najboljih odluka koje sam donijela u životu. Napredovala sam od čina vojnika do oficira, imala priliku da se školujem na Kraljevskoj Vojnoj Akademiji u Velikoj Britaniji i zaista volim svoj posao. Imala sam priliku da obučavam nekim igračicama kojima i sudim, s obzirom da radim u Centru za Obuku.

Da li su vaši snovi svi ostvareni?

- Naravno da nisu, uvijek težim za boljim rezultatima i trudim se da ih ostvarim. Vjerujem da mogu još napredovati u jednoj i drugoj karijeri i nadam se da ću uspjeti u tome.

Za kraj imate li neko preporuku za mlade sutkinje u Bosni i Hercegovini?

- Savjetujem im da, ukoliko su odlučile da se bave ovim poslom, ozbiljno prihvate zahtjeve koje ovaj poziv podrazumijeva, a to su prije svega fizička spremnost, zatim poznavanje pravila igre. Suđenje može biti hobi do određenog nivoa i možete imati viška kilograme i biti pušač, ali ako želite postati neko onda morate trenirati 4-5 puta sedmično, razmišljati o hrani, spavanju i svemu o čemu razmišljaju profesionalni sportisti.

Almira Spahić, prva sa lijeve strane