Mural Rukometnom klubu Borac kod dvorane "Borik" FOTO: fejsbuk

U šta smo se to pretvorili kao sportska nacija, grad rukometa i olimpijskih pobjednika koji su proslavili Banjaluku, Krajinu, nekadašnju Jugoslaviju?

Problemima Rukometnog kluba Borac nikad kraja, ali bi se i oni dali trpiti da postoje voljni ljudi koji bi se uhvatili s njima u koštac, nazirala bi se nada, a ne gledala bezdan u koju, neminovno, kao kola bez kočnica, juri nekadašnji velikan, evropski šampion i osvajač Kupa IHF.

Bremenito vrijeme ne dolazi samo od sebe, njega stvaraju mediokriteti, ponoseći se svojim „djelima“, braneći opštu propast i lične interese, funkcije koje ih čine bitnim i važnim što im „kupuju“ statusne ulaznice za ložu lažne elite.

Kako je devastiran i uništen Rukometni klub Borac?

„Doktori“ na današnjoj rukometnoj sceni Banjaluke, Republike Srpske, pa reklo bi se i BiH zamijenili su one istinske, kao što su nekada bili Nebojša Popović i Jerolim Karadža. Oni znaju „dijagnozu“, ali nemaju potrebnu praksu. Sticali su je na binama i salama, pod šatorima političkih okupljanja, ali ne nastupajući na parketima dvorana širom ove naše napaćene otadžbine. Za njih je sport (čitaj rukomet!) izgledala kao jednostavna stvar. Da li je baš tako u stvarnosti?

Tim Borca šampion Evrope 1976. godine FOTO: arhiva sportdc

Gdje su nestali entuzijasti, rukometofili, čojstvenici kao što su nekada bili: Petar Pero Perović, Branko Janković, Živko Radišić, Nada Malešević, Nikola Braco Pavlišin, Nenad Žuli Knežević, Milorad Karalić, Zdravko Rađenović, Abas Arslanagić, Pero Janjić, Vladimir Jović, Momo Golić, Dušan Popović, Rade Unčanin, Miodrag Rađa, Đorđe Lavrnić, Zoran Dokić, Dušan Miljuš, Đorđe Dejanović, Zoran Basrak... ? Oni koji je trebalo da ih naslijede: Aleksandar Knežević, Nebojša Golić, Mladen Bojinović, Igor Rađenović, Boris Đogo, Goran Malić, Srđan Trivundža, Bojan i Dejan Unčanin, Bojan Ljubišić, Vojislav Rađa, Danijel Šarić, Nikola Dokić, Goran Stojić, Mane Lavrnić, Aleksandar Miljuš, Adnan Crnalić, Zoran Štrbac, Aleksandar Kondić, Čedomir Đukić, Nebojša Grahovac... stasavali su u teškim vremenima, „godinama koje su pojeli skakvci“. Ta, ispušteno-izgubljena međugeneracija, zamijenjena je s novokomponovanim „rukometnim radnicima“ sumnjivih zvanja i znanja, siromašnih biografija i samoljubivog mentalno-karakternog sklopa.

Nestao je i Stadion sportskih igara, popularni „Mali Borac“!

Pričati i pisati o bezdušnom vremenu i njegovom bremenu mogli bi do prekosutra...

Sport (rukomet) je ozbiljna rabota u kojoj ostaju jasni tragovi svakog pojedinca i postignuti rezultat za opšte dobro.

Ekipa Borca pobjednik Kupa IHF 1991. godine FOTO: arhiva sportdc

Kriza RK Borac nije od juče, gašenje je krenulo prije deset godina neuspjehom na kvalifikacionom turniru za EHF Ligu šampiona odigranim u „Boriku“, kada je domaćin završio na posljednjem mjestu, ne izborivši ni utješno evropsko takmičenje u konkurenciji Alpla Harda iz Austrije norveškog Elveruma i Lajonsa iz Holandije!

Neznanjem se, već tada, krenulo u nezaustavljivu propast, sistematskim propadanjem!

Ništa s neba neće pasti, treba zavrnuti rukave i raditi, a prije toga ustanoviti istinu i javno reći: ko je krao, ko se rastaljivao, ko domaćinski nije poslovao u Rukometnom klubu Borac? Ko je „millionski“ plaćao trenere bez rezultata? Najodgovorniji pojedinci treba zakonski da odgovaraju i budu sankcionisani.

Nakon toga sljedeći korak je prinudna i privremena uprava, koja će na osnovu činjeničnog stanja zauzeti dalji kurs, napraviti strategiju izlaska iz krize, prevazilaženja jadne situacije, razraditi program budućeg razvoja kluba i postaviti zdrave temelje na ruševinama nastalim radom i težnjom pojedinaca da dođu do visokog društvenog položaja u vremenu iskrivljenih istinskih vrijednosti.

Pasje vrijeme, vuče!

Ko posjeduje te ideje i vizije, ima li ga u Banjaluci i Republici Srpskoj?

Fudbal je, Bogu hvala, našao svog vizionara i spasioca – Vicu Zeljkovića, ima li rukomet takvog?

Rukometni klub Borac je i gradski i republički, ali ne pripada nijednom pojedincu – on je naš, banjalučki i srpski!

Nije valjda to najveći problem?