Miloš Đurković Faks

Iza nas je daleko doba kada su se sve vrijednosti vagale na drugačije podešenom tasu. Izmijenilo se mnogo bitnih stvari, a kako je spisak dugačak, kratko mogu reći da teret novog doba nije zaobišao ni najvažniju sporednu stvar na svijetu – fudbal. Ova zanimljiva igra i danas nosi epitet najpopularnijeg sporta na svijetu, a postoji vjerovatno od momenta kad je lopta počela da se kotrlja. Gost naše rubrike, jedan od jedanaest, imao je sreću da u najljepšim godinama i fudbala i svog života, igra ovu magičnu igru. Povjerena mu je bila najvažnija uloga, ona da bude čuvar mreže brojnim ekipama.

Dugogodišnji golman „Glasinca“, „Sarajeva“, „Bešiktaša“, „Adane Demirspor“, Sokočnin Miloš Đurković Faks, rođen je 29. februara 1956. godine. Rođendan slavi svake četvrte, a život ovog fudbalskog maga nije specifičan samo po tome. Kako sam kaže: „Za sve u životu presudna je sreća“, a upravo njoj pripisuje sva dostignuća koja je ostvario u bogatoj karijeri.

– Rođen sam u Sarajevu, a živim u Baltićima, nadomak Sokoca. Tu sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Upisao sam Fakultet političkih nauka u Sarajevu. Međutim, nedugo zatim prepisao sam se na Fakultet fizičkog vaspitanja, a nakon završene dvije godine, zbog obaveza, odustao sam od daljeg školovanja – naš sagovornik je skromno započeo priču o sebi.

Miloš Đurković Faks

Kad je riječ o početku fudbalske priče, ona je vezana za dječačko doba, kada su se omladinci okupljali na tadašnjoj „Bari“, koja se nalazila nešto niže od današnjeg stadiona. Svaka ravnica koristila se kao fudbalski teren, a nije smetala ni krpena lopta. Ništa nije moglo zasmetati najiskrenijim snovima da budu sanjani, a pojedini i dosanjani.

– Sedamdesete godine, sa svojih četrnaest, počeo sam da igram u FK „Glasinac“ kao junior. Već sa šesnaest godina, postao sam igrač prvog sastava. Pošto nisam volio da trčim, pozicija golmana je bila idealna za mene. Prva utakmica u kojoj sam čuvao mrežu „Glasinca“ bila je protiv ekipe „Igmana“ sa Ilidže. Tadašnji trener Ivica Idžotić dao mi je šansu, a ubrzo sam zamijenio dotadašnjeg golmana Marina Kneza. U „Glasincu“ sam bio do avgusta 1977. god. i bila je velika čast igrati za gradski klub. Tad su livade bile pune dječaka, a ko ne bi došao na vrijeme ne bi ni igrao. Stadion „Bara“ bio je ograđen tarabama, a uvijek je bio pun – prisjetio se Đurković.

Iako su bili amateri, gajili su veliku ljubav prema svom gradu, klubu, a najviše prema fudbalskoj igri. Kako kaže, danas je to teško riječima opisati. Fudbal se nekad igrao čistim srcem, dok je sad došlo vrijeme zgrtanja vrtoglavih para i sticanja slave, mišljenja je dugogodišnji golman. Utakmica i upečatljivih momenata se jasno sjeća, kao da upravo stoji na golu. Ti momenti se ne zaboravljaju.

– Igramo protiv „Vratnika“ u Sarajevu, a dođe da nas gleda nekoliko hiljada ljudi. Teren je bio prekriven šljakom, a tek kasnije je bila vještačka trava. Sve i jedna utakmica imala je svoj pečat, a ona koja je promijenila moj život i karijeru je utakmica protiv ekipe „Sarajeva“, koju smo igrali u Brezjaku 27. jula 1977. godine. Iako sam prije toga kratko bio u „Željezničaru“, vratio sam se u „Glasinac“, a u tom sudbinskom susretu, sjećam se, igrali smo neriješeno 2:2. Stigla je ponuda od FK „Sarajevo“, a prvi ugovor sam potpisao već 4. avgusta. Tad sam imao 21 godinu i dosta sreće. Ranije je bio angažovan golman Radoslav Bebić iz Novog Sada. Branio je na dvije utakmice, a u trećoj protiv „Slobode“ u Tuzli na poluvremenu sam stao na gol. Onda su uslijedile utakmice na Koševu, koje je posjećivalo po petnaest hiljada ljudi. Trema je bila velika kao i sama odgovornost, pogotovo kad smo igrali protiv Zvezde, Partizana, Dinama, Hajduka. Nisam mogao ostati hladan, posebno kad bi se na suprotnom golu našao Enver Marić, koji je bio moj idol – kaže Đurković.

Naredna utakmica se igrala u Zenici, a ekipa „Sarajeva“ slavila je rezultatom 2:0. Kaže da je bio zadovoljan i da je branio prilično dobro. Tvrdi da se od tog momenta, točak sreće počeo vrtiti u njegovu korist. Do 1979. godine branio je na većini utakmica, a ponekad ga je smjenjivao klupski kolega Irfan Handžić. Te godine, na jednom od treninga, doživio je povredu, nakon koje odlazi u vojsku, a boravak u vojsci i posvećenost treninzima uslovili su brz oporavak. U odsustvu ga je mijenjao golman Slobodan Janjuš, a po povratku iz vojske trebalo se ponovo izboriti za svoje mjesto. Za najsjajniji trenutak u Sarajevu izabrao je onaj kad je osvojena titula, do koje je u tadašnjoj konkurenciji bilo teško doći s obzirom na kvalitet klubova i igrača u nekadašnjoj Jugoslaviji.

– Najveći uspjeh je svakako osvajanje prvenstva Jugoslavije u sezoni 1984/1985. To je bio san svakog igrača. Rivalstvo je bilo veliko, a talenata na pretek, jer igrači do svoje 28 godine nisu mogli nastupati u inostranstvu. To je još jedna velika razlika u odnosu na današnji fudbal. Osvajanje titule otvorilo mi je mnoga vrata, ali na teret stavilo jed zavidnih ljudi. Smatram da sam se uspješno nosio sa svim situacijama. Sjećam se da smo imali razne benefite, a od odigrane dvije, tri utakmice, u ono vrijeme, mogao se kupiti „fićo“, u šali je ispričao Đurković.

Mišljenja je da je dobar golman pola ekipe. Ako čitav tim igra odlično, dovoljan je jedan propust i greška da rezultat ode u nepovrat. Zato je bila potrebna velika sigurnost i povjerenje ostalih igrača. Da je znao da motiviše ostale, da bude autoritet i neko ko ulijeva povjerenje, govori i činjenica da je kao golman bio i kapiten ekipe, što nije mogao biti svako. Dokaz tome je i priznanje za najboljeg golmana bivše Jugoslavije 1984/85. godine.

Dva dana su ga dijelila od potpisivanja novog ugovora za ekipu „Sarajeva“, kada je neočekivano stigla ponuda od turskog „Bešiktaša“, davne 1986. godine.

– Kao i nebrojano puta prije, sjedili smo u Mirnom kutku. Zvonio je telefon, a sa druge strane bio je čuveni Miloš Milutinović. Prvo sam pomislio da se radi o šali i nisam vjerovao šta se dešava. Pozvao me i predložio da već sutradan otputujemo u Tursku. Tek nakon provjere leta i rezervacije karte, shvatio sam da nije šala. Dva dana nakon telefonskog razgovora već sam bio u Istanbulu, u Turkoj. Ubrzo su krenuli razgovori u kojima moji uslovi nisu bili skromni, sve u nadi da uprava na takve uslove neće pristati. Međutim, Milutinović je došao i rekao da je dogovoren transfer, a ponuda se uduplala. Vratili smo se u Sokolac, proslavili nove momente, a nakon nekoliko dana već sam bio na pripremama sa „Bešiktašom“. Dobio sam novu opremu. Sjećam se da je bila plave boje, a u njoj mi i nije krenulo baš najbolje. Odmah sam zvao svoje u Sokolac, da mi pošalju moju staru, žutu opremu i kopačke, a kad je pošiljka stigla, sve je krenulo uzlaznom putanjom. I tad, a i sad, bio sam jako sujevjeran. Tačno sam znao kojom nogom ulazim na teren. Znao sam da se ne brijem po sedamdeset dana, da ne pokvarim sreću – uz smijeh nam je odao nekadašnji as.

Miloš Đurković Faks u dresu Bešiktaša

U Turskoj je uživao veliku popularnost, jer su kako reče, tamošnji navijači veliki fanatici. O tome koliko su ga poštovali govori i to da je proglašavan za najboljeg igrača, a imao je ponude da uzme i tursko državljanstvo, kako bi igrao za njihovu reprezentaciju, na šta nije pristao.

– Tu atmosferu je trebalo doživjeti. Kad se izađe na teren i osjeti se svaki damar, ovacije i skandiranje vječno se pamte.

Sa „Bešiktašom“ je stigao do četvrtfinala Kupa šampiona, a nakon godinu dana vraća se u Sarajevo, gdje se kratko zadržava. Uslijedio je ugovor sa turskim klubom „Adana Demirspor“, u kojem završava svoju igračku karijeru.

– Problemi sa leđima doprinijeli su tome da ranije nego što sam planirao završim igračku karijeru. Taj period mi je teško pao, jer nije lako ostaviti nešto što se neizmjerno voli. Oženio sam se u trideset drugoj godini, jer ranije to nisam htio zbog obaveza i stalnog odsustva zbog putovanja.

Nakon igračke, započeo je trenersku karijeru. Svoje znanje i vještine trudio se da prenese mladim golmanima. Kao trener radio je u „Glasincu“ i „Sarajevu“. Ostaće upamćen i kao prvi selektor Fudbalske reprezentacije Republike Srpske 1992. godine, a zasluge ima i za njeno osnivanje. Danas mu je žao što za rad sa mladim talentima nisu zaduženi stručni i iskusni ljudi i to ima svoj danak.

– Danas se fudbal igra po šablonu, nema inovacija, mašte i kreativnosti. Na prostoru nekadašnje države danas bi se mogla sastaviti dva kluba koja bi parirala evropskim ekipama. Fudbal je doveden do savršenstva, što pomalo prelazi u dosadu – mišljenja je Đurković.

Našeg najboljeg golmana zamolili smo da odabere najboljeg golmana današnjice. Odabir je pao na Italijana Đanluiđija Bufona. Napominje da ga poštuje kao profesionalca, ali i kao čovjeka.

Svoje vrijeme provodi uživajući u plodovima svog uspjeha, okružen sa tri dame, suprugom i dvije kćeri. Sa dugogodišnjim prijateljima voli da gleda fudbal, posebno kad su među njima navijači dva različita tabora

Autor teksta: Bojana Marković
Izvor: opstinasokolac.net