RK Borac 1991. godine u Moskvi

Na današnji dan, prije 29 godina, 19. maja 1991. u Moskvi sam slavio, kao nikad do tada jedan sportski trijumf, kada je Rukometni klub Borac, na veličanstven način, pobijedivši evropski moćni CSKA, i osvojio Kup IHF, i tako ostati do dana današnjeg jedini klub bivše Jugoslavije sa dva različita evropska trofeja.

Zlo koje se tada nadvilo nad Jugoslavijom, a kasnije se pretvorilo u sveopštu krvavu tragediju, “branilo” se iskrenim slavljem što je Borac na veličanstven način došao do zlatnog trijumfa. Cijela ta generacija još golobradih mladića treba da bude, a nadam se i da hoće, upamćena u sportu Republike Srpske: Zlatan Arnautović, Davor Perić, Aleksandar Knežević, Jani Čop, Senjanin Maglajlija, Samir Nezirević, Andrej Golić, Dragan Marković, Goran Stupar, Draško Prtina, Mustafa Torlo i Mehmedalija Mulabdić, pod trenerskom komandom Velimira Petkovića.

Sjećanja na Moskvu i taj događaj ne blijede, pjevalo se i igralo na Crvenom trgu, podno Kremljskih zidina, u samoj dvorani, i sada vidim velikog privrednika i sportskog radnika Voju Prnju sa suzama radosnicama, a tadašnji predsjednik kluba Ragib Ibrahimbegović igrao je Kozaračko kolo sa igračima na samom terenu.

Evropski trofej putovao je za Banjaluku, a u avionu sam, kao rijetko kad, dao duši odušak sa kapitenom Zlatanom Arnautovićem i trenerom Velimirom Petkovićem.

Zlatan Arnautović, Tomo Marić i Velimir Petković

A tek će nas pravo slavlje čekati na surčinskom aerodromu u Beogradu i u povratku iza ponoći na ulicama Banjaluke, može li se to uopšte opisati, bolje je nepočinjati!

Kasnije će se cijela ta zlatna generacija rukometaša Borca razići po bijelom svijetu, osvajati trofeje za reprezentacije država nastale krvavim raspadom Jugoslavije, izrastati u velike asove, ali njihovo srce, sve ijednoga, ostalo je da kuca za Borac i Banjaluku, što su ličnim primjerom pokazali bezbroj puta.

Zbog toga Evropo i čuj i počuj pogotovo pamti – Borac je jedan i jedini!