I tako, dok smo posmatrali kako se mali Žile baškari u blagodetima srećne zvijezde pod kojom je rođen, veselo maše repom, sit i napit, čist i mirišljav, obasut ljubavlju djevojčica iz kraja, nismo primijetili šta se iza brda valja. 

Poneki zluradi komentar nije omeo sreću koju je Žile osjetio, a i pružio djeci. Sve do jednom.

Žile je porastao, želi da se osamostali. Luta gradom, zavlači se kojekude, ulazi u školsko dvorište, laje i prepada one koji ga ne poznaju dovoljno. A kako to kod nas uvijek biva, ono što ne poznaješ, po pravilu ga se bojiš i želiš da ga se riješiš. Neko je zvao šintere.

I tu počinje drugi dio života žućkastoga Žila. Da li će ga neko udomiti u dvorište, jer on ipak nije kućni pas? Navikao je na slobodu isto kao i na ogromnu količinu ljubavi.

Da li će Žile završiti kao većina sportista, od zvijezda preko trnja do zaborava?