Navijači FK Slavija, Sokolovi, prvi put su se na utakmici pojavili 2. decembra 2001. godine. Od tada, prošlo je dvadeset godina, a na utakmici protiv Alfa Modriče, posljednjoj ove godine za Slaviju, oni su se pojavili i uz susret generacija proslavili svoju drugu deceniju postojanja.

Kako je Slavija rasla, rasli su i Sokolovi. U najbolje dane FK Slavija, najbolji su i najbroniji bili Sokolovi. Sjećaju se ljubitelji fudbala, pratioci Slavije, pune sjeverne tribine SRC „Slavija“ koja je bila 12. igrač kluba iz Istočnog Sarajeva.

Sokolovi danas nisu na toj brojnosti kao nekada, ali i dalje postoji duh Slavijaštva kojeg njeguju mlađe generacije Sokolova i koji bodre klubove iz Slavijine porodice, ali istovremeno i učestvuju u humanitarnim akcijama.

Kada se govori o Sokolovima, najbolji čovjek za priču o Slaviji, Sokolovima, rastu tribine, ali i kako je bilo organizovati jednu navijačku grupu na početku ovog vijeka, govori nam Natko Sudžuka, čovjek koji je praktično pokrenuo Sokolove i vodio navijanje. Danas, iako više nije „na šipci“, okrenuo se porodičnom životu, poslu, politici, na usluzi je Sokolovima da svojim navijačkim iskustvom pomogne koliko može. Slaviju nikada nije napustio, niti će, ali sada utakmice prati sa zapadne tribine fudbalskog zdanja u Istočnom Sarajevu.

-  Bio sam dijete 1992. godine kada je počela ta priča oko Slavije. Dragan Savović je čovjek koji je najzaslužniji za to pokretanje. On je pokrenuo fudbal. Bio je "Tito" u Novom Gradu. U Novi Grad je Dragan Kulina dolazio iz Nedžarića, postao igrač, bio golman, kapiten i sa 22-3 godine je postao predsjednik. Dragan Kulina je škola Dragana Savovića. U ratu je Dragan Kulina bio u Nedžarićima, a Dragan Savović u Lukavici. Igrom slučaja, on je tetak mojoj majci, jer je babina sestra udata za njega. Onda smo mi jedan period živili u istoj kući u Ivanićima. Čovjek je to pokrenuo 1992. Poenta je sama da je Slavija najveći srpski klub u bivšoj Jugoslaviji. Osnovan 1908. godine i tada je bio sa prefiksom srpski. Dolazi onda rat kada se obustavljaju sportske aktivnosti i Slavija je tada sa tim prefiksom srpski ugašena. Znamo da se tada sve gasilo što je imalo neki izraženi nacionalni momenat. Dragan Savović je znao tu istoriju prije rata i on je bio potajni Srbin. Znate kako je tada bilo, nisi ti mogao tek tako javno da se izraziš kao Srbin, ali je znao da će nekada doći momenat kada će to moći. E, onda je pao komunizam, došla je Republika Srpska, on je pokrenuo to. Ja sam pri toj Slaviji od samih početaka. Znam prve dane te Slavije i kako je to izgledalo. Kulina i Savović su bili na vezi, samo se čekao momenat da se smiri situacija i da se aktivno krene u organizaciju svega. Dragan Savović se nikada nije htio isticati, da on tu nešto, ja, ja, ja.  On kada je vidio da je postavio fudbal na zdrave noge, tada se uhvatio košarke. Nismo imali dvoranu, prve utakmcie su bile gdje je sada pomoćni teren Slavije „na brdu“. Doveo dvojicu igrača iz Srbije, tada su to nama majstori bili, loptu im nisu mogli uzeti. E zato se ja sada borim da nova sportska dvorana ponese ime po čovjeku koji je mnogo dao za naš sport Draganu Savoviću, govori na početku našeg razgovora Natko Sudužka, pa nastavlja:

- Tu sam se  ja polako zadojio. U ratu sam trenirao fudbal, ali sam imao tu navijačku crtu, to me zanimalo, to me privlačilo. Ja sam bio klinac kada je počeo rat, jedanaest godina, ali imao sam tada već dosta utakmica Novog Grada iza sebe. Meni je tada to bilo zanimljivo, Demoni se zvali navijači Novog Grada ovdje sa Dobrinje i tog dijela, a mi iz „donjeg dijela“ C5 faze se zvali Buldozi. Novi Grad je znao privući 4000-5000 ljudi na tribine. Pazite, lupam, Željo – Osijek na Grbavici gleda 1500 ljudi, Crvena zvezda – Sloboda 2500 gledalaca, ovamo 5000 ljudi gleda Novi Grad – Radnik Hadžići. Derbi Regionalne lige tadašnje. Ja sam tada u ratu igrao za pionire, kadete, juniore, ali istovremeno mi djeca smo se nešto furali i navijali. Ja sam dao navijačima ime Pirati. Ko zna iz kog sam ja filma to pokupio. Bio je „Nik“, kasnije  restoran „Pink“ kod fakulteta, pokojni Dragan Došlo držao, veliki zaljubljenik u fudbal, volio je Lukavicu, teško se navikao na Slaviju, ali kasnije je zavolio Slaviju i pokojni Frkuša je volio nas. Frkuša dobar frajer, mangup, šmeker bio pravil Tipa gleda utakmicu Borusije Dortmund i Juventusa, finale Lige šampiona, Karl Hajnc Ridl i ostali, a on meni govori „Nale, gdje su Pirati ovdje?“. Hoću da kažem već je bilo prepoznatljivo to ime „Pirati“. I onda se dešava, dolazi '96 i onaj skup Srba na jednom mjestu. To je prvo bilo jako zeznuto skupiti, Grbavičani, Vojkovićani, Ilidžanci, Lukavičani, to su stalno međusobne tuče bile, sve je to bilo podijeljeno bilo. Ali, kreće. Bila je utakmica Slavija – Željo, onaj Laletov Željezničar Srpsko Sarajevo. Mi smo dobili 2:1. Ja sam tad vodio navijače. Bio sam junior, ali vodimo navijanje Pajić i ja, klinci. Tamo, Tigar, Bato, Dala. To sve blesavo i ludo. Kasnije sve moji veliki drugovi. Mi dobijemo, oni krenuli da se bijemo, Pajić i ja djeca, ali idemo u tuču. I onda se dešava moje prijateljstvo sa Daretom. Drugarstvo kroz uličarenje i finte i kojekakve stvari. I kako Slavija kreće da se uozbiljuje, Treća liga, Druga liga, ulazi se u Prvu ligu. Nešto je klub pokušao kada se ulazilo u Prvu ligu na starom stadionu, Dragan je volio da iskupi svoje radnike, studente, navijalo se kao nešto, ali nije to bilo ništa organizovano.

U jednom dahu Sudžuka se prisjeća tih prvih dana, prvih utakmica Sokolova, kao i kako je sav taj pokret više nego navijačka grupa nastao.

- Došla je utakmica sa Zrinjskim. Dare i ja kažemo ajde da probamo. Tada je Miki bio zadužen za transparente i prvi transparent mu bio „Jedan je Kulina Dragan“. Nekoliko ih je napravio, taj je bio jedini koji je iole dobar za staviti. E sada zamislite kakvi su ostali bili. Njegov je i transparent „Trpaj, mi nismo anđeli“.  I taj transparent je zakačen bio na sadašnjem jugu. Tamo ograda bila. I mi smo došli, nešto kobajagi navijali, ja se nešto kao dokazao sa malo godina da imam nekog šlifa za vođenje, Zoka sa mnom i mi smo navijali. Izbacimo Zrinjskog, onda ide Željo. E sada, već kreće jedna ekspanzija, euforija, kako dočekati Želju. I ja i Dare kroz neki naš razgovor dolazimo stalno na tu priču. Dare je Zvezdaš, išao je na utakmice. Dare je imao tad politiku u glavi, kao balavac je znao o politici. Kaže on meni tada: „Nale, ba, sve je to u redu, Zvezda, ali vidi ova Slavija napreduje, sutra će igrati protiv Sarajeva, Želje, ova liga će morati biti zajednička nekada. Moramo nešto organizovati.“ I hoćemo li, ha, ha, ha krenusmo. Do naziva Sokolovi ne znam iskreno kako smo došli. Učestvovao je tu mislim i Dragan Kulina. To je stari naziv, sokolski pokret, društvo. Ne sjećam se tačno ni kada se to ime pojavilo, mislim pred Želju, ili možda pred Zrinjski, ali mislim pred Želju. I kreće totalna ekspanzija pred utakmicu protiv Željezničara. To se čekalo, ne ko Nova godina, nego kao nešto što se čeka jednom u deset godina. Tu sam ja izrastao u lidera, koji se prvi popeo na šipku i iskontrolisao hiljadu ljudi, koji su bili oduševljeni. I ja sam sam bio oduševljen  kako sam se snašao. I šta dalje, nego moraš krenuti smišljati pjesme, na navijačke melodije iz Beograda, ali na kraju krajeva i strane melodije sam hvatao, pa onda uzmem napišem pjesmu. Pola pjesama sam ja napisao.  Poslije Želje je bilo, sada nema nazad. Krenuli smo da probamo da ovu djecu zadojimo ljubavi prema klubu, prema gradu, da postanu čuvari grada i da se po našem gradu ne može niko šepuriti. I poslije toga kreće Prva liga Republike Srpske, Dare i ja smo krenuli, onda moram spomenuti Profu, koji se priključio, Zoka Trifković, koji se vrlo brzo povukao sa tribine iz nekog razloga i mnogi drugi. U startu sam imao velike probleme iskontrolisati navijače, mnogi dođu u šalovima, dresovima Zvezde i Partizana na tribinu, pa smo mi to probali upozorovati i onda na kraju dođeš u situaciju da sam se ja znao tući kada neko dođe u tom dresu. Generalno, nikada ja nisam volio dresove na tribini, pokušavao sam da uvedem taj neki 'dres kod', crna, teget, plava. To su i boje koje dominiraju na našim detaljima. Trebalo je vremena da se to iščisti. Pa Cigo je dolazio u crvenoj trenerci na utakmicu, šta dalje da govorim.

Osnivanje Sokolova, buđenje cjelokupnog sporta tadašnjeg Srpskog Sarajeva, bilo je nešto novo za stanovnike ovog grada u nastajanju. Zanimalo nas je koliko je teško bilo tada organizovati jednu navijačku grupu i kontrolisati je.

- Kada živiš za to, kada si momak od 20 godina ti živiš za to i ništa ti drugo nije važno. Iz ove perspektive kada vidim bilo je teško. Ali, nama ništa nije bilo teško, ti si učio iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu. Imao si gafova, propusta, ali si učio. Kako smo se snalazili u počecima? Otkud znam, malo je bilo ljudi koji su se sretali sa tim nekim navijačkim pokretom tada. Nas par je išlo u Beograd na utakmice. Neki stariji od nas su navijali za Želju i Sarajevo prije Slavije. Mili, moj dobar drug, on je u Slaviji pronašao svoj izduvni ventil i svoju dušu. On je vidio da to njegovo Sarajevo nije više ono ranije Sarajevo. Fora je bila skupiti prvu omladinu. Ti kada skupiš nešto, oni drugi vide, pa sami dođu. Danas klinci to nemaju, ja im stalno govorim probajte, možda se nešto desi. Dođe vas 50 na tribinu, pa zapjeva, pa ti sljedeću dođe 70, pa onda 100, pa ti dođe neka riba, ribe, pa ti onda dođu neki zbog riba na tribinu i tako. Pa bude problema, pa neko ko ne poznaje kako to funkcioniše, onda si ga morao istući. Iz utakmice u utakmice promjene se dešavaju i sve se širilo. Ja sam bio ozbiljan na zvezdinom Severu već tada, ali malo po malo, jedno gostovanje, drugo gostovanje, poneka tuča, ušlo je u krv. Ja sam možda jedini pravi primjer da se ono pravo može navijati i za Zvezdu i za Slaviju. Meni nikada niko na zvezdinom Severu nije zamjerio što ja ovamo navijam za Slaviju, čak su gledali onaj moj dokumentarac na BBC, pa mi Šavija, Ica čestitali, pa sjajno je ovo. Nikada mi nisu zamjerili i pitali šta ja to navijam za ove.

Sa tribine Sokolova izašli su mnogi uticajni ljudi današnjeg Istočnog Sarajeva, političari, intelektualci, prosvjetni radnici, medicinski radnici i brojni drugi. A krenulo je sve od prijateljskog druženja nekoliko momaka, da bi izraslo u ozbiljnu priču.

- Dare je neko ko je imao moć prikupljanja, imao je tu moć. Dare se onda u neko doba opredijelio za politiku, sve manje se bavio navijanjem, ali on voli Slaviju. Sada on voli Slaviju više nego mnogi. Nije on neko ko će sada otići na tribinu i navijati, čak ga je nekih stvari i stid, stalno govori nemoj, ali ima načina na koje on može pomoći i pomaže Slaviju. I ja sam bio magnet za budale, i ja sam neko ko je bio interesantan da ljudi dođu na tribinu. Rođen lider. Vrlo sam ponosan na činjenicu da je iz te naše priče sa početaka izraslo izuzetnih ljudi, ljudi koji su danas u politici, Dare, Marko, Mare, koji je bio ozbiljan na tribini. Vojkovići su imali ozbiljnu grupu navijača Slavije, on, Ota, Tepa i ta raja. Oni su počeli dolaziti na utakmice, išli na gostovanja, imali svoje majice u to vrijeme, pa Profa, u to vrijeme profesor u školi. Predaje, skine košulju, uzme fajerku i ide na utakmicu, sa Pala su nam dolazila 2-3 autobusa navijača, među njima i Miro, nekada bio narodni poslanik u Skupštini. Eto, ovako na prvu nabrojao sam nekoliko ljudi koji su danas u političkom životu nešto, što na lokalnom, što na nekom višem nivou. To su sve Sokolovi.

Sokolovi nisu bili samo Istočno Sarajevo i donji dio ovog grada u to vrijeme. Sjećaju se svi iz tog vremena navijača Slavije iz Han Pijeska, koji su organizovano dolazi na utakmice, ekipe iz Pala i Trnova su bile redovne na utakmicama, mogli su se sresti Fočaci, Trebinjci, a posebno prijateljstvo Sokolove veže sa Bijeljincima i Incidentom, koji je stigao i na proslavu 20 godina postojanja kao bratska grupa. Pored Incidenta treba spomenuti da su Sokolovi bratska grupa sa Mašinerijom iz Čačka, koji su također stigli na rođendan u Istočno Sarajevo.

- Dolazila je grupa navijača sa Han Pijeska tada da navija. Pa bratstvo sa Incidentom. Oni su imali sličnu priču kao mi. Incident su vodili Aleksa i Čoče. Aleksa je veliki Delija, Čoče je moj sa Grbavice, ali je tokom rata otišao u Bijeljinu. Mi smo zajedno išli na Zvezdine utakmice i oni su vodili tu priču. To naše prijateljstvo je bilo tako dobro da oni na jednom našem gostovanju kod Radnika, nevrijeme je bilo teško, a mi na dijelu tribine koji nije natkriven, nisu dali da utakmica počne dok se mi ne prebacimo pod krov. Kiša iz neba i iz zemlje. I mi pređemo jedni do drugih, samo nas ograda dijeli, mi navijamo za Slaviju, oni za Radnik, samo što nije bilo ljubljenja u usta. I kako je rasla Slavija rasli su i Sokolovi. Slavija je po meni najveći, najuspješniji srpski klub u Republici Srpskoj. Svaka čast Borcu, ali zna se kako je ko i uz kakve vjetrove u leđa dolazio do trofeja. Ogromna je razlika. Sarajevski Srbi koji su se raširili po lokalnim mjestima inficirali su se time i navijali za Slaviju. Incident je nama došao kao ispomoć za utakmicu protiv Sarajeva, pa nam došli navijači iz Trebinja, Gale iz Nedžarića ih vodio, to je pravi galamdžija. U suštini, sav taj put su najlojalniji bili momci iz Han Pijeska. Njih niko nije zvao, nikoga ja gore nisam znao. Oni su samo počeli da se pojavljuju i kada smo mi skontali da je to grupa navijača iz Han Pijeska, mi smo im odavali poštovanje neko. Nudili se u logistici, pomagali im da dođu. Kažem, sa Pala su dolazila 2-3 autobusa. Imao sam te konekcije sa Delijama, čak i sa Grobarima kojima sam jednom izašao na crtu, pa me poštuju. Iz Trnova ekipa također, grupa momaka koja to stvarno voli, i dan danas voli. Momci koji su u Slaviji vidjeli nešto više. Imali su oni svoju Željeznicu, ali Slavija nije bila samo fudbalski klub. Slavija je simbol otpora. I zato je ona dobila simpatije sa svih strana. A kako je ona pravila uspjeh, tako je i sve više rasla euforija oko kluba. Znate kako je kod nas, kada je klubu dobro i navijačima je dobro, čim krene loše, odmah svi bježe. E, Slavija je redala uspjehe i bila je ta ekspanzija, to vrijeme se namjestilo tako. Ja sam dugo bio tu, i kada je bilo i padova i uspona. Vidiš ti, ako smo nekada bili lošiji, odmah je tu manje ljudi. Ali, u suštini priča je prisutna i onaj glavni krug 200-300 ljudi je meni bilo važno.

Kako je prolazila prva decenija postojanja, tako se polako i ekipa na sjevernoj tribini mijenjala. Polako je i on sam krenuo da se povlači iz te aktivne priče i tražio se neko ko bi mogao nastaviti voditi Sokolove.

-Ja sam znao da će doći u jednom momentu trenutak da se ja povučem, to je moralo tako biti, treba posao, porodica da se zasnuje, znao sam da ja neću otići sa stadiona, ja ću uvijek biti na stadionu, ali sam znao da taj lider više ne mogu biti. Jer, kada si lider, ti moraš udariti prvi, ako je vrijeme udariti. Odmah znaš da ti je to krivična u najavi, da su ti to batine u najavi. Nije to sporno, ja sam ih i primao i davao, ali sam znao da to neće tako moći dugo. I kada sam ja formirao, pokušavao izvući nešto iz mlađih, pa se pojave Peđa i Duka. Malo mi glupo reći mlađi, jer su oni zapravo stariji od mene, bio je Čara tu, ali njega kad sam ja prvi put pustio na ogradu, on počeo ekavicom pričati, njega prenijelo da je u Beogradu. I nije Čara taj. Onda se pojavi jedna jako zanimljiva družina meni, od kojih sam ja očekivao i više, ali sa kojima se kasnije sprdamo, Docun frizer, Burgija medicinska sestra i Mića slikar. Njih trojica su meni bili u to vrijeme tako zanimljivi i ja sam u njima vidio Docuna kao lidera. Mića je bio neugledno čupavo stvorenje koje je u jednom trenutku skontalo da hoće da bude Ultras, proučio to sa Profom, dosta je znao. Počeo onda da diže tegove, kraće se šišao i krenuo je da izrasta u navijača. Burgija je bio spodoba, prepast, kao „Ljeto u zlatnoj dolini“, ako se sjećaš onog malog čupavog sa repom. Mislio sam da će biti više od njih, a oni onda počinju da se gase, pojavljuje se Džeki, kasnije Tuća mali. Ali, ja sam se pomirio da više neće da se pojavi Natko novi. Ali, mora biti neko tu, mora im biti podrška. Sada mi se hvale da imaju neke nove klince, pa ćemo vidjeti. Važno je da to ne umire. I kao što je tada kada smo se mi okupljali bio bitan taj istorijski momenat, mislim da je i sada istorijski momenat ova utakmica protiv Alfa Modriče, jer će mnogima to biti zanimljivo, da vide te neke starije Sokolove na tribini. Treba se kroz proljeće učvrstiti ta priča, da bude neupitan odlazak na utakmice, a onda će dalje biti lako. Oni meni kažu „Pa, jebiga Nale, ti si to znao, ti si to imao“. Nisam ni ja imao 3000 ljudi u startu, Dare i ja smo bili na startu sami, pa daj ovog, pa daj onog, pa kad prepjevamo neku pjesmu koja nam je u startu bila ofirna, ljudi nam se smiju, u hodu greške ispravljamo. I vremenom, mi smo postali ozbiljan takmac navijačkim grupama iz Sarajeva. I danas ja imam poštovanje ljudi koji navijaju za Sarajevu i Želju. Vole oni reći, kakvi mi, nema vas ni za sahrane, ali znaju oni koji su u to vrijeme bili na tribini da je njima najizazovnije gostovanje bilo doći u Lukavicu. Znaju da ja nisam neko ko je pravio sačekuše, ako ćemo se biti, bićemo se. Kao ni ja, mnogi iz tog vremena više nisu aktivni na tribinama, ali sa poštovanjem će uvijek govoriti o tim vremenima.  Utakmice su od nas napravile nekoga ko je to zavolio. Ja danas dajem doprinos onako kako ja mogu, Dare kako on zna, Profa onako kako on zna. Bez obzira na sve ostavili smo temelje ovim klincima i može se. Ovo može biti prekretnica.

Smatra Sudužka da nije bitno koja je klub liga, navijači su navijači i oni imaju posebnu tabelu.

- Klub ima svoju ligu i svoju tabelu. Ne znači to da ako je klub dobar, da su mu i navijači dobri, isto tako klub može biti zadnji u zadnjoj ligi, ali mu navijači mogu biti prvi. To je moja priča njima. Jedan klub vrijedi onoliko koliko vrijede njegovi navijači. To je prava rečenica i poenta sve priče. Pa ćemo vidjeti. Treba ispočetka krenuti i u Prvoj ligi se pojavljivati. Nije navijačka scena Republike Srpske sada nešto pretjerano zahtjevna.

Priča nas je ponovo vratila na početak Sokolova i tu prvu godinu postojanja.

- Poslije te dvije prve utakmice krenula su odmah i gostovanja. Mislim da smo mi već u prvoj sezoni obišli sve stadione Prve lige, Brod, Prijedor, Novi Grad, Trebinje, Petrovo, sjećam se Ozrena dvije godine zaredom. Definitivno, najozbiljnije gostovanje bilo je u Modriči godinu dana prije nego ćemo ući u Premijer ligu. Te godine Modriča je bila „nacrtana“ da uđe u Premijer ligu, a mi smo za njih bili ekipa, razvalili smo ih i igrački i navijački. Nas je bilo 150, prekidali smo utakmicu u više navrata, na kraju se i potukli i sa policijom i sa publikom i sa svima. Toga se ljudi u Modriči i danas sjećaju. Baš nedavno ja delegat na jednoj utakmici i govori mi čovjek iz Modriče, „vi ste porazbijali centar grada“. Mi u centar uletili. Nekako, fudbalsko najzanimljivije gostovanje u tom periodu. Košarkaško, gostovanje u Ugljeviku, gdje smo isto tako imali tuču sa policijom. Isto, godinu dana prije nego ćemo ući u košarkašku Premijer ligu igramo za ulazak u Ugljeviku.  Isto kao u Modriči. Obično tamo gdje su nas namještali da izgubimo i dobijemo batine, tu su nam nekako i najzanimljiva gostovanja. Što se tiče Premijer lige, prije same Premijer lige bio je taj Kup sa Željom. I to su prva gostovanja navijačkih grupa iz jednog u drugi entitet. Nas 500 niz Vraca krenulo na Grbavicu pješke na revanš Kupa. Izgubili smo prvu 2:1, dole smo gubili 3:0, ali pjesma nam nije prestajala niti jednog momenta i 3:1, 3:2, ljudi su se počeli fatati za glavu, šta ako damo treći, pa uđe još jedna slučajno, mi idemo dalje. To je onaj Željo koji je igrao sa Njukaslom, Gredić, Tica i ostali. Odlična ekipa. Kada je došla Premijer liga bilo je gostovanja. Sve smo obišli, Žepče, Zvornik, Gabela, Mostar oba. Jedna zanimljiva situacija se tada desila na početku. Ultrasi i Horde su se potukle na početku sezone u Mostaru i sada se spremao revanš u Sarajevu. Ja to nisam znao, naša grupa 20-30 momaka naletila tu, nabadao ko je koga stigao, Horde mislile da su Ultrasi. I sad, mi zadnje kolo gostujemo u Mostaru, otišlo nas sedam. Dočekani smo kao Bogovi zbog toga. Kasnije kada sam se ja povukao sa tribine, dešava se ona paljevina kombija na povratku sa utakmice. Ovi mlađi Ultrasi nisu znali cijeniti to od prije, ali i naši klinci su neozbiljni bili. U Premijer ligi, kada bih se morao sjetiti nekog gostovanja, Sarajevo i Željo uvijek interesantna gostovanja, Grbavica interesantnija jer se pješke ide. Banja Luka isto.

Kada se govori o Sokolovima imali su oni i evropska gostovanja, Andora, Rumunija, kasnije Slovačka. Posebno je interesantno to prvo evropsko gostovanje u Anadori protiv Santa Hulije kada su se na tribinama pojavila trojica, Natko, Profa i Guta.

- Da se razumijemo mi smo platili putne troškove sva trojica. Odmah da naglasim. Nije bila opcija da se ide nešto u sopstvenom aranžmanu, nego je Dragan Kulina ostavio mjesto ko hoće da ide. Mislim negdje oko 500 eura da se plaćalo. I nas trojica idemo da barem to obilježimo na neki način. Išli Profa, Guta i ja.

Na pomen Gute, priča nas odmah vodi u drugom smjeru, već ranije pomenutom gostovanju u Ugljeviku na košarci. Finale prvenstva Republike Srpske.

- Guta je neko koga obavezno moramo spomenuti. Ta utakmica u Ugljeviku tučemo se mi, ja se okrenem Guta u jednom trenutku trojicu drži za kosu i tuče ih. A njega tuku pendrecima. Izudarali njega, mene i Lacku pendrecima policajci. Lacka naš momak odavde, ali živio u Bijeljini. Kao Bob Sap građen. Nas trojica se bijemo, a oko noga nam djeca, Kosko i Ćelo mi ispod noga, Peđa slagao muriju da se preziva Kovač i govorio im da je sin Tome Kovača. Smiješno. A kako je krenula frka, mi smo namješteni bili da izgubimo i da nas prebiju. To se vidjelo od našeg dolaska. Specijala bila spremna i samo se čeka povod. Ja sam navijač, neću se ja vama skloniti. Ako hoćete povod, evo vam povod. I komandir se tu nešto motao oko mene i stalno dobacivao, prijetio. I ja sad vidim, to je to. Gubimo 20 razlike, nema TV prenosa, otimanje je to. Mi dali TV prenos, oni nisu htjeli. Finale prvenstva Republike Srpske, a nema prenosa. Namješteno sve. I ja vidim koliko je sati, ma hajde bar da ispišem stranice istorije. Kako dođe komandir, ja pljas, spade mu šapka. I onda je krenulo, tanka, debela. Ja na leđima osjetim kada me tuče specijala, kada obična policija. Oni su meni napravili špalir da ja prođem sa dna tribine na vrh na izlaz. I ja sad vidim, moram proći tuda izudaraće me, bolje da krenem odmah. Ako ostanem dole, prvo će me dole prebiti, pa onda opet dok budem izlazio. Vasiona kad sam izašao. To su ta vremena.

Navijački život pun je anegdota. Jedna od njih vezana je i za susret sa policijom u Zenici.

- Ima mnogo anegdota. Jedno gostovanje zaustavi nas murija na ulazu u Zenicu. Mi odradili par pumpi i oni nas sačekali u Zenici. Uspjeli smo mi to nekako da sakrijemo da se ne vidi u autobusu. Ja policiji roman ispričam. To isto veče, Čelik igra sa Rudarom iz Prijedora. Oni nemaju tada navijačku grupu, ali ja to iskoristim i kažem im: „Ne znam ljudi šta vi to pričate, ali ide vam ozbiljna grupa navijača iz Prijedora na utakmicu u Zenicu, možda su oni to radili“. Roman ja njima ispričam, slažem ih i oni hajde, hajde idi da sačekamo njih. Eto ti u tom trenutku Ciga na vratima: „ A ljudi, ne znam ni vi šta vi tu radite, zbog par kartona pive vi nas tu zaustavili“. Joooj. I ja njima govorim, evo vidite, ovaj čovjek je udaren u glavu, mi smo se sada sa njima potukli. Udaren frajer u glavu. Kako smo mi ušli, autobus kreće, one pive samo krenu padati. Curi piva niz prozor.

Pamte se i neredi na Gradskom stadionu u Banjaluci.

- Gostovanje u Banjaluci, idemo preko Kotor Varoši. Tu negdje stanemo. Zakuvaše naši sa nekim domaćinima, krenu neko dobacivanje, mi smo prevrnuli i kafanu i prodavnicu, auto u rijeku. U momentu dolazi murija da hapsi. Ali, tada je to još nespremno. Pun autobus nas. To je polufinale Kupa BiH, kasnije su finale igrali Modriča i Borac.  Murija nas opkolila i govori morate u stanicu idete iza nas. Ilija nas vozi, pita gdje ću. Reko samo ti vozi, nećemo za njima. Produžuješ pravo idemo pravo Banjaluka, zaključaj nam ovo. Ja mu otmem dokumente i kažem, Ilija sada smo na vi, zvanično ste oteti od navijača FK Slavija. Vozi pravo i čovjek provuče pravo. Oni zovnu specijalu, a mi došli na stadion kad tamo garnizon vojske. I nemaju nas gdje nego na zapad. Kako mi ulazimo, frajer neki na vratima, da li obezbjeđenje ili nešto, sa šalom Borca. Prvo što smo uradili, Dala spuca frajera štocem i tu kreće otimanje. Mi se probijamo, Vulturesi sa istoka kreću i tada kreće kamenjanje. Gilmar ne vidi, skinuo se, a kamenice sjevaju oko glave.

Sišao je Sudžuka u jednom trenutku sa šipke, otišao na zapad i nastavio bodriti Slaviju, pa se onda nakratko ponovo vratio na sjever.

- Vraćao sam se kad god sam osjetio da je to potrebno, ili su me momci zvali. U suštini ja nikada nisam otišao, samo sam nastavio u drugoj formi na zapadnoj tribini. Ekipa koja je također sa sjevera prešla tamo, Mili Tošić, Davor Kujača pokojni, ja smo radili posao iza klupe gostiju, gdje smo pravili pritisak odatle i na klupu i na pomoćnog sudiju i uticali na rezultate. Bio sam neko ko će od zapada tražiti da odreaguje na pjesmu sa sjeverne tribine. Isto tako na košarci, nisam bio sa navijačima, otišao sam iza koša na parket sa Milijem, od nas je bilo svaku utakmicu 15 poena barem. Opet malo pritisak na sudije, malo na protivnika, malo dizanje morala našima i to je to. Ne možeš se ti povući iz toga nikada, zeznuto je to, ali evo otići ću sa sinom na tribinu, biću tu na neki način.  Otišao sam samo u toj formi čovjeka sa šipke kada sam vidio da sam namjestio to kako treba i da mogu biti određena pomoć sa strane, nadajući se da se izrodio neki novi Natko iza mene. I onda sam morao da se pozabavim završavanjem fakulteta, do tada sam ja sve nešto studirao, ali konobarisao sam na moru, snalazio se. Trideset mi je godina, sam sebi kažem, pa imaću porodicu, ženu, djecu, treba misliti na budućnost. Tu sam bio već više od desetak godine, a od moje 20 do 30 godine napravili smo ime i prezime Sokolovima, postavili neke ljestvice, rasli smo i kao klub i kao navijači i zadojio sam djecu tom ljubavlju prema Slaviji. Mislio sam da će to samo rasti poslije toga, ali nažalost samo je padalo.

Sokolovi su svoj vrhunac doživili sredinom prve decenije, svi se i dalje sjećaju gubljenja titule u 87. minuti kada Emir Obuća u derbiju protiv Sarajeva pogađa za 1:1 i Bordo timu donosi željenu radost. Nakon toga uslijedilo je i finale Kupa BiH koje Slavija gubi od Širokog Brijega u dvomeču.

- Ta 2007. godina, borba za titulu sa Sarajevom i finale Kupa sa Širokom Brijegom. Na našu tribinu je tada stalo pa 5000 sigurno. A navijao je čitav stadion. Znao sam ja kako pogoditi da čitav stadion navija, da ustane i da navija i prepucava se. Ljudima je bilo ofirno ustati, mi „javi se zapad, javi se zapad“, oni ne znaju šta treba. Znao sam šta i kako to uraditi. To su te neka 2007. i 2008. koje su možda i vrhunac navijačke grupe. Ali, bilo je i onih manjih utakmica, meni dražih, koje nisu odlučivale ni o čemu. 500 ljudi koji možda i bolje zvuče od 5000.

Imali su Sokolovi  i svoje podgrupe, a jedna je posebno zanimljiva koju je oformio sam Sudžuka.

-Blue Death raja iz Čiče, Corps Profa, Mića i ta raja, Dobrinjci Duke i ovi. Ne mogu sada da se sjetim da li su Vojkovićani imali naziv, mislim da nisu. Ja sam se vazda furao da je moja grupa JBSM (j****o vam svima majku) i u toj grupi nema pet ljudi, nisam ja nikome dao da budu u njoj, pa Profi nisam dao da u njoj bude. Tu je bio Guta, Daco, Peđa Mojević pokojni. Kasnije su se pojavili Centar, Problem i Princip. Mislim da nisam nikoga zaboravio.

Ponosan je, kaže, na sve što je uradio.

- Život te nauči da uvijek može bolji. Ponosan sam na sve, na sav taj pokret koji se desio. Koliko god ja sada možda bio nezadovoljan kako Sokolovi sada izgledaju, taj moj cilj da se ovdje ne navija za Sarajevu, Želju, je ispunjen. Bio bih srećan da navijači Zvezde i Partizana znaju da ovo ne može biti ni Zvezdin grad, ni Partizanov grad, već samo grad Sokolova, u kojem naravno oni mogu da navijaju za koga god žele, ali da Sokolovima trebaju biti podrška u bilo čemu. Ja sam Sokolove zamišljao kao čuvare grada u svakom smislu, od svega onoga što ne valja. Da budu zdravo tkivo ovog grada.

Za kraj, imao je poruku za mlađe naraštaje.

- Volite klub, volite grad i budite ponosni gdje živite, za koga navijate i čuvajte to.