Šta to znači i ko su te osobe?

Sva roba koja je na tržištu ima svoju cijenu i pored svih kvaliteta i nedostataka!

Pokušaću da čitaocima u kratkim crtama objasnim sve oko toga...

U demagoge spadaju:

- Treneri koji sebe nazivaju pedagozima fizičke kulture, a podrazumijeva se da u sportu nema ni ''p'' od pedagogije!

- Igrači, kvarna roba,

- Tzv. menadžeri u našem društvu,

- Roditelji koji se u sve ''razumiju'', a najmanje u sport!

Treneri rade sve da u jednom klubu ''skinu'' postojećeg trenera, kako bi se oni ustoličili. Kada u tome uspiju, onda se razmeću izjavama tipa ''RED, RAD, DISCIPLINA, KRV I ZNOJ''!

Sa trenerom se obično potpisuje ugovor na jedan olimpijski ciklus (četiri godine). Tokom trajanja ugovora mu sve obezbijedite i njegov izbor igrača i program rada i određene finansije. Od strane kluba sve ide kako treba, a kada se uđe u četvrtu godinu ugovora, treneri demagozi nastoje da na sve načine raskinu ugovor i da se za eventualni neuspjeh okrivi neko iz uprave. Obično se onda sve slomi preko leđa operativaca iz kluba. A to nema nikakve veze sa istinom jer je trener u klubu samostalan, sam bira igrače i pravi plan priprema, određuje taktiku i sastav ekipe. Kada ni to ne ide, onda se preko noći u ekipi nađe ''dežurni krivac'' koji smeta, i trener sam donosi odluku koja njemu odgovara. Napušta klub, a svoja prava traži putem suda, ukoliko se prije toga dvije strane ne dogovore.

Sve ovo govorim iz ličnog ugla jer sam kod jednog trenera uvijek bio ''dežurni krivac'', što sa istinom nema blage veze, a nikada nije imao hrabrosti da se javno suočimo!

Treneri su, po ugledu na SAD, uveli neke novine, odnosno tegove i treninge dva puta dnevno. Uvođenje tegova u RK Borac na treninge ekipe, ali i reprezentacije, dovelo je do toga da se igrači sve češće teško povrijede jer trener nije znao da dozira opterećenje i težinu tegova. Jedini koji je to u Borcu znao bio je profesor Pero Janjić.

A kada trenere pitate zašto se trenira dva puta dnevno kada igrači imaju obaveze prema poslu i školi, nemaju odgovor ili izvale nešto smiješno. Očigledno je da se ti treneri ne snalaze nigdje osim u demagogiji koju prosipaju članovima uprave.

Menadžeri koji vode brigu oko mladih igrača i prve ekipe, ako osjete da neko od roditelja ima novac, onda mu prilaze i o njegovom djetetu pričaju bajke. Kao, ako nastavi da radi da je pred njim svijetla budućnost i da će, u najmanju ruku, postati novi Bekeri, Đokovići, Šekularci, Kićanovići ili Dalipagići, a u rukometu Horvati, Popovići ili Balići. Oni to rade vrlo stručno i uporno iako je to dijete izraziti antitalenat za sport.

Na taj način otvaraju roditeljima vrata da uđu u klub. A na kraju se desi da rasture sam klub, zbog djece se potuku između sebe ili, jednostavnije rečeno, ugase taj isti klub.

Takvih pokušaja je bilo dok sam ja bio u Borcu ali su treneri koji nisu poštovali odluke uprave da ne dozvole roditeljima dolazak na treninge bili sklonjeni. Zato ja danas ne govorim sa većinom tih roditelja, samo zato što sam sprovodio odluke Upravnog odbora.

Dok god roditelji uz pomoć trenera budu ulazili u klub, i to iz ličnog interesa trenera, neće biti ni sporta ni kluba.

I to vam je sva istina koju, po svemu sudeći, samo ja mogu da kažem!       

S poštovanjem

Miro Bjelić