Koncert Zdravka Čolića

Sinoć sam krenuo i sa noćnim druženjima na Jahorini. Povod je bio koncert Zdravka Čolića. Bio je to poklon Olimpijskog centra posjetiocima na Ski openingu sezona 2023/24.

Polazak od kuće oko 8 časova i 30 minuta. Dolazak na planinu nakon nekih 20 minuta voženje. Zasijala je Jahorina svom svojom ljepotom. Ulazak na samu planinu zaista spektakularan.

Osvijetljene staze izgledaju fascinantno, a radila je i gondola Poljice. Sa onim plavim svijetlima djeluje nestvarno, futuristički…

Prvo je uslijedio odlazak u hotel Vučko, da preuzmem akreditacije, a kako je bilo dovoljno vremena odlazim na prvu vožnju godnolom, na sami vrh.

Kako je prvi dan skijanja, zvanično, ima dovoljno skijaša na stazi.

Vidim da uživaju, a onaj trag iza skija pokazuje da su staze odlično pripremljene i tvrde.

Dobar je to znak, a vožnja gondolom mi još jednom potvrđuje da sam bio u pravu kada sam u jednom javljanju na tv-u rekao da je NOĆNO-MOĆNO! Mnogi danas to koriste da bi dočarali svu ljepotu noćnog skijanja. Ove godine biće još bolje. Pored Poljica, Novaka Đokovića i Skočine su spremne za noćno skijanje, a rasvjetom je to sve uvezano, pa izvolite, uživajte. Sve ćemo mi to isprobati narednih dana.

Boravak na vrhu od nekih 10-tak minuta skraćujem zbog hladnoće, a stigao sam gore bez skijaškog odijela i rukavica. Krenuo sam na koncert, ne na skijanje.

Napravio sam nekoliko fotografija i nazad u donji dio planine.

Noćno je moćno / Jahorina

Opet odlazak u Vučko. Sada je već velika gužva, mnogi tek dolaze na Jahorinu, a mnogi su krenuli ka sali u kojoj će da nastupi Čola.

Tu sam sa kolegama iz Istočnog Sarajeva i Pala, čekamo da nam se ''očisti'' put ka mjestu gdje ćemo mi da radimo, a neko će da pijucka, pije…

Jedan dio publike došao je da uživa, jedan dio je stigao da bi bio viđen, a jedan da bi potvrdio svoj statusni simbol.

Stojim sa strane i sam sebi kažem – Jednom će na ovoj planini biti samo oni koji je vole i vole da skijaju. Neće biti ovog snobizma, te gomile slikona…  A ne zna se čega je više.

Dok tako stojim i gledam te silikonske ljepotice u društvu sa mojim vršnjacima, razmišljam, jednog dana kada ih Bog pozove sebi da li to sahraniti ili reciklirati?

Ipak, ostavim te crne misli, okrećem se Čolinom koncertu!

Ono što me posebno radovalo je prisustvo velikog broja gostiju iz svih bivših republika. Ima tu Slovenaca i Slovenki,  Hrvata i Hrvatica , Crnogoraca i Crnogorki. Iz Srbije su stigli mnogi, pa se pitam da li je neko ostao u majci Srbiji! Najviše je ipak Beograđana, a među njima  glumice i glumci serije ''Igra sudbine''. O toj seriji su mi pričale koleginice, gledaju je. Ja ne, pa nikoga od njih ne prepoznajem.

Vjerujući svojim koleginicama vidim da su to mladi u uspješni ljudi i ono što sam primijetio vrlo pristojni i vaspitani. Ni traga od često vidljive bahatosti nekih njihovi sugrađana.

Bili smo praktično sto do stola sa njima, a dolazak Čole izazvao je pravu histeriju.

I onda se sjetim da sam prvi, zadnji put i nikad više, što yse koncerta tiče, bio na njegovom koncertu na Koševu, mislim negdje 1978. Išli smo Zoran Darmanović, tada moj studentski brat, a danas vrlo uspješni novinar iz Podgorice. Bio je glodur Pobijede! Znajući nas dvojicu išli smo mi zbog Lokica (Čola izvini)!

Prekinut je koncert te 1978. godine  zbog kiše, a ja sam tako završio svoju  ''koncertnu karijeru''. Poslije toga nikada nisam išao na ta muzička dešavanja. Nije me to baš privlačilo, a i zaljubio sam se u Natašu!

I sinoć se nisam dugo zadržao. Ne, nije bilo kiše! Odslušao sam Kristinu, još jednu pjesmu i probijanje ka izlazu. Potrajalo je to nekih 20-tak minuta. Ajde, išlo je sporo, ali sam uspio.

Bio sam na koncertu (10 minuta), gurao se ka izlazu (20 minuta), završio posao za koji me zamolio bratić Nemanja, vidio se sa meni izuzetno dragim Bobijem Stanarevićem ( po meni prvom glavom Demosa,  oprosti Čubro), a na izlazu iz hotela kratko druženja sa prijateljima Ivanom Trnčićem (TV Vivo) i magom zvuka i svijetla Sašom Čolovićem ( Čola sound @ light)…Oni ostaju, a ja idem prema hotelu Bord.

Bobi Stanarević i Dragiša Ćorsović

Tamo sam parkirao svoju crvenu munju, Reno Megan.

Parkirao sam se bio bliže, ali su me policajci zamolili da ga preparkiram jer navodno smeta.

Ok, idem na drugo mjesto, a sada prolazim pored tog mjesta, a tu pet  automobila. Oni, zamislite ne smetaju…

Čudna je nekada ta logika, ali ajde da se ne zamaram tima. Idem kući, a sutra (dakle danas) me čeka razgovor sa Dejanom Ljevnaićem, generalnim direktorom Olimpijskog centra Jahorina.

Počinje serijal, snimanje je u Olimpijskom baru, a prije toga će Dejan da podijeli nove skije u akciji 1000 skija za našu djecu.

Ponosam sam na činjenicu da sam među prvim podržao tu akciju. To naši klinci zaslužuju…

Povratak kući, a u crvenom Meganu se sluša BIG, drugi program…

A tamo ''caruju'' što bi braća Hrvati rekli Cajke…

Nastaviće se…

Jahorina