Goran Malić, Ratko Nikolić, Nemanja Bjelić, Nebojša Golić i Aleksandar Knežević / Foto:sportdc.netž
Banjaluka je odvijek bila grad sporta, a po rukometu nadaleko najprepoznatljivija… Poslije njega proslavili su je i bokseri, šahisti, košarkašice… Olimpijska, evropska i svjetska odličja stizala su u grad na Vrbasu u sva tri sjaja.
Nekadašnji evropski prvak i pobjednik Kupa IHF RK Borac je danas neprepoznatljiv na evropskoj rukometnoj mapi, nalazi se na marginama rukometne margine, od njega su daleko mnogi koji bi mogli da mu pomognu: strukom, radom, iskustvom, kako domaćim tako i internacionalnim, savjetima, a što da ne i materijalno, samo da dobiju priliku.
Međutim…
Došlo je, neko, komplikovano rukometno vrijeme u kojem malo ko čuje koga i malo ko hoće da stavi opšti interes ispred lične promocije, ostavi sujetu u sjeni dobronamjernosti saradnika.
U jednom poznatom banjalučkom kafiću susrela su se petorica bivših rukometaša velikana iz Gospodske ulice, nekadašnji reprezentativci, kapiteni i igrači koji su srcem i dušom igrali za RK Borac: Aleksandar Knežević, Nebojša Nešo Golić, Ratko Nikolić, Goran Malić i Nemanja Bjelić. Nezaobilazne su bile rukometne i banjalučke teme, a najviše se razgovaralo o životu i ljudima, njihovim ćudima…
Rukomet u Banjaluci odavno nije ono što je nekada bio, a dok to ponovo ne postane (ako postane), odzvanjaće nam riječi legendarnog banjalučkog novinara i pisca Tome Marića:
-Kada bih zamišljao novu Banjaluku u virtuelnom svijetu, za njeno rađanje su dovoljne tri stvari: kanta vode iz Vrbasa, kamen iz tvrđave Kastel i rukometna lopta!
Neki klubovi bi najsjajnijom zahvalnicom pomenutom kvintetu odali priznanje za rezultate u crveno-plavom dresu, a mnogi bi se ponosili na takva imena koja su prodefilovala klupskom istorijom.
U Rukometnom klubu Borac nemaju takvu praksu.
“Pasje vrijeme, Vuče”, napisao je davno Stefan Grubač, pokoj mu napaćenoj duši!