U Trebinju, gradu sunčanom, gdje voda sija a kamen pamti, dogodila se ovih dana jedna od onih priča što se ne smišljaju – nego prosto, dogode. Nije to priča iz starih knjiga. Nije ni sa bajkovitog filmskog platna. To je priča iz bazena – onakva kakvu samo porodica, ljubav i upornost mogu ispisati.

Tamo gdje obično trči vrijeme i pršti voda, tri srca su plivala kao jedno. Majka i dvoje djece.

Nisu trčali za slavom. Nisu vikali „gledaj me“. Samo su plivali – onako kako se pjeva stara pjesma: punim srcem, mirno, duboko i iskreno. Kao da im je voda kuća, a bazen – dvorište porodičnih snova.

A svi u kapicama Plivačkog kluba Leotar, i to da se zna!!!

Bojana Popović, djevojčica sa osmijehom koji osvaja, rođena 2012. godine. Kažu da se nije ni osušila po rođenju, a već je u kadicu skočila. Pliva kao da su joj peraja urezana u gene.

Na Prvenstvu Republike Srpske postaje prvakinja u kadetskoj kategoriji na 50 metara slobodno. A onda, s drugaricama iz štafete – Kovač, Setenčić i Hamović – osvaja još šest medalja: tri zlatne u kadetskim štafetama (4×200 slobodno, 4×100 slobodno, 4×100 mješovito) i tri srebrne u apsolutnoj kategoriji.

A da ne bude da se oslanjala samo na timski duh, u pojedinačnoj borbi osvaja: tri srebra (50, 100, 200 m prsno) i jednu bronzu u 100 metara slobodno.

Devet medalja. Ali najvrednija, kaže, nije ni zlatna ni srebrna. Najvrednija je kada je mama zagrli poslije trke.

Radmila Bratić Popović, svi je zovu Raša, majka šampiona, ne ide u večernje šetnje,  Ne čeka red u dom kulture. Ne igra trač partije u hladu platana.

Ona se, nakon punih četrdeset godina, vratila na startni blok. Njano prvo takmičenje bilo je davne 1982. na Abazovini, sa svega šest godina. Juče, u kategoriji mastera 45 do 49 godina, ona osvaja dvije zlatne i jednu srebrnu medalju. Nije dozvolila ni vremenu ni vodi da je savladaju – pobijedila je oboje.

„Ja nisam baš u formi,“ kaže skromno, „al’ kad su djeca u vodi, ne mogu ja ostati na suvom.“

I dodaje – sve ove medalje posvećuje svojoj učiteljici plivanja Olgi Savić, kao i svojim kolegama koji više nisu među nama.

Ako je neko zatvorio ovaj zlatni trougao, onda je to mali Radomir. Rođen 2014, ali kada zaroni – kažu treneri – kao da je u najboljim godinama.

Takmičio se u kategoriji mlađih pionira i osvojio bronzanu medalju. Ima ih više od 50 ovaj mladi šampion a ko znam, možda bude i odličan vaterpoluista.

Ima na koga da bude šampion.

„Biću jednog dana brži i od Bojane!“ – kaže, i trči tako da mu medalja zvekne o zube. Nije to hvalisavost. To je dječija iskrenost.

Ništa od ovoga nije slučajno. Radmila je kćerka, a Bojana i Radomir unučad,  Milorada Milića Bratića, nekadašnjeg kapitena FK „Leotar“, iz generacije što je ušla u Drugu ligu Jugoslavije.

Legenda koja se u Trebinju ne zaboravlja. Danas, njegova djeca i unučići nastavljaju tradiciju – ali u vodi. Ne po travi, već po talasima.

U vrijeme kada porodice sve češće liče na telefone bez signala, Popovići su antenu našli u bazenu. Njihov talas je porodičan, njihova pobjeda – zajednička.

Ova priča nije ni reklama ni sportska statistika. To je podsjetnik.

Da se može – ako se hoće.

Da se s ljubavlju – stiže do zlata.

Da je porodica – kad hoće – najbolja štafeta.

A ako ne vjerujete, pitajte vodu.

Ona pamti. Kao i Trebinje.

Izvor: Hercegsport Trebinje