Foto/Christian Fidler

Asli Gonzales, Islam Bozbajev, Ejal Le Bo, Selio Diaz, Usangi Margiani, Kristijan Tot, Miha Žgank. Zajedničko za sve ove borce je da su na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2017. godine poraženi od Nemanje Majdova koji se kao prvi Srbin, i kao jedan od najmlađih svjetskih prvaka ikada popeo na svjetski tron.

Tog 1. septembra, malo iza 17,00, momak iz Istočnog Sarajeva porazio je Mihu Žganka iz Slovenije, bacio svijet pod noge, i okitio se zlatnom medaljom u kategoriji do 90 kilograma. Otišao je Nemanja tiho na Svjetsko prvenstvo. Najavio je on par mjeseci ranije na društvenim mrežama da ide po Svjetsku titulu, a u najavi Svjetskog prvenstva za naš portal tada je rekao sada već čuvenu rečenicu koju smo više puta citirali.

- Nemam pritisak i svi me smatraju još uvijek za klinca jer sam mlad, ali ja kao i uvijek ciljam titulu, ma koliko to god zvučalo ludo. Ja znam koliko sam posvećen i koliko radim za to, pa je samo pitanje vremena kada ću biti na vrhu Svijeta, a što to onda ne bi bilo i sada, rekao je Nemanja Majdov za naš portal krajem avgusta, pred sami polazak u glavni grad Mađarske.

Danas je tačno pet mjeseci od tog velikog dana za Nemanju, za Istočno Sarajevo, Republiku Srpsku, Srbiju, i kompletan srpski džudo. Svjetski šampion je iza sebe, djelimično, ostavio povrede, zaliječio puknuta rebra, ramena i šta sve ne, i vratio se onome što najviše voli, onome što najbolje radi, džudou. Sprema se za prvo takmičenje, a to je odmah najjače, Grend pri u Parizu. Tradicionalno, ‘’Grad svjetlosti’’ je mjesto gdje dolazi sami krem svjetskog džudoa, a eto baš prvi meč poslije velike pauze za Nemanju biće taj Grend pri.

Praktično sa usponom Nemanje Majdova i naš portal je pratio uspjehe njega i njegovog brata. I tog 1. septembra krenuli smo kao prvi sa praćenjem mečeva pojedinačno, a kako su se nizali protivnici, tako su i svi portali preuzimali naše tekstove, da bi se internet ‘’zapalio’’ u finalnom bloku pred mečeve sa Kristijanom Totom i onda u velikom, ogromnom, finalu sa Mihom Žgankom. Zato ćemo na početku ovog razgovora da se osvrnemo na sve to što se događalo prethodne godine.

Kako Nemanja Majdov danas gleda na sve to što se dogodilo prije tačno pet mjeseci?

-Kao da je juče bilo. Prošlo je pet mjeseci. Pet mjeseci sam napravio pauzu od tih raznih povreda, puknutog rebra i ramena. To rame je bilo i od ranije povrijeđeno, nešto se zakomplikovalo, ali eto sada nakon pet mjeseci konačno sam uspio da se vratim i ponovo uđem u trenažni ritam, započeo je priču Nemanja Majdov za naš portal, a onda nastavio u jednom dahu.

- Krenuo sam od nule i popeo se na svjetski vrh.  Počeo sam sa Grend prijem u Dizeldorfu, onda sam vezao sa Kankunom i Rusijom. Konstantno sam skidao skalpove najboljim na svijetu,  pokazao sebi da mogu i stekao samopouzdanje. Znao sam da mi je potrebno da samo to da uradim u jednom danu, da ih naredan pet-šest, ili kako je trebalo u Budimpešti sedam, što je prvi put u istoriji Svjetskih prvenstava, i neće se mnogo puta više u istoriji ponoviti.  Tako je i bilo. Na Svjetskom prvenstvu sam pobjedio sedam mečeva, sve veće od većeg imena, sve gori od goreg. Bukvalno gori žrijeb nije mogao biti. To sam očekivao, toj tituli sam se nadao, ali iskreno nisam očekivao da će se tako rano desiti, jer postao sam najmlađi Evropljanin ikada koji je postao prvak svijeta. Očekivao sam da će se to dogoditi tamo u 24-5 godini života. To su najbolje godine za džudo. Ali eto uspio sam sa 21 godinom, što sam najavio i na društvenim mrežama. To je iskreno bila ludost, da najavim tako nešto.  To je bila nemoguća misija. Tako da je to nešto što ću ja pamtiti čitav život.  Zapravo,  ja pamtim sve svoje mečeve, sve znam. Posebno meč protiv Tota u polufinalu pred 15000 ljudi, pred njegovim navijačima, gdje sam bukvalno ušao u istoriju. Mislim da je to nešto što ću pamtiti, ali ovo je tek početak moje karijere. Ja imam 21 godinu i ja želim još evropskih, svjetskih titula i Olimpijsku titulu.

Polufinale protiv Kristijana Tota

Novi početak, stare navike

Njemu je prošla godina bila prva seniorska godina u životu. Radio je on i ranije seniorske mečeve, ali tek u 2017. godini je postao senior, a iz kategorije do 81 kilograma prešao je u kategoriji do 90 kilograma. I kada smo početkom 2017. godine radili intervju sa Nemanjom primjetno je bilo kod njega da polako ulazi u nepoznato, ali kao i obično, nije se predavao i znao je šta ga čeka.

-Prošla godina je bila veoma uspješna za mene. Prva godina seniora. Imao sam na početku dvije velike promjene. Prešao sam iz juniora u seniore, što je veliko u džudou, a zatim sam promijenio i težinsku kategoriju. Svi oni koji su u džudou znaju koliko su to velike dvije promjene, i koliko borcima treba da se priviknu na njih. Neki čak i tek nakon dvije godine uspjevaju da poslože sve kockice, a ja sam to uspio odmah, hvala Bogu.

Nije nam trebalo mnogo da ga navodimo na priču. Kada sa Nemanjom pričate o džudou, pitanja bukvalno ne morate ni postavljati.

-Sigurno je da će mi prošla godina biti najljepša u života. To su uspomene koje će vrijediti za čitav život, i neću ih nikada zaboraviti. Svaki dan kada gledam te mečeve mogu da kažem da sam ponosan na sebe kako sam odradio te mečeve. Učinio sam i svoje prijatelje ponosne i čitavu naciju. Ali sada moram da pređem preko toga, bukvalno da to zaboravim, iako to naravno ne mogu da zaboravim, i nikada neće biti zaboravljeno i ne treba biti zaboravljeno, ali na drugu stranu moram to da smjestim u pozadinu i nastavim da grizem, da treniram. To je nešto što će mi dati jedan veliki gas za budućnost. Pokazao sam najviše sam sebi, ali i drugima, da mogu, i da je ona vizija u koju sam vjerovao i koju sam prikizivao svaki dan da je bila ispravna, i da je to bio put kojim se treba ići da bih bio najbolji na svijetu.

Kada osvojite titulu Svjetskog šampiona sigurno je da vam je godina upotpunosti ispunjena i da ste ispunili svoja očekivanja. No, postoji i nešto za čim Nemanja ipak malo žali u 2017. godini.

-Iskreno, ne žalim ni za čim. Žalim samo što sam imao toliko povreda u toku godine. Desno rame mi je puklo na EP, lijevo rame pred SP, tetiva noge na Bundesligi. I prošle godine sam pravio dosta pauza. I plan za Svjetsko prvenstvo smo mijenjali moj trener Ljubiša Majdov i ja tri puta zbog povrede, jer nismo mogli da izvršimo moj prvobitni plan. Bilo je pitanje i da li ću ići na SP, ali ja sam obećao da ću osvojiti, tako i da sam otišao. I u četvrtfinalu sam slomio rebro što je bilo nevjerovatno da nastavim i da sa takvim rebrom odradim tri teška meča i osvojim svjetsku titulu. Svaki meč i pobjeđeni i izgubljeni meč prošle godine bila je jedna lekcija za mene i dao mi je i snage i motivacije. Ja poraze nemam, imam samo lekcije. Učim na greškama, i to se prezentovalo na Svjetskom prvenstvu. Učio sam kroz te greške i na SP gdje se nema pravo na grešku, nisam ništa pogriješio, pokazao sam se kao najkompletniji borac koji je u odlučujućim momentima bio najstaloženiji, najsmireniji. Prošla godina je bila fenomenalna. I te povrede su se tu dogodile sa nekim razlogom. Bog ih je poslao na vrijeme. Bukvalno nije moglo bolje. Nemoguće je da ta godina bude bolja nego što je bila.

Ljubiša i Nemanja Majdov nakon pobjede u finalu/ Foto/Christian Fidler

Iz Pariza se kuje nova titula

Prvobitni plan se ponovo mijenjao. Kod Nemanje ne može drugačije. Povrede su skrojile i ovogodišnji plan priprema, pa je umjesto u decembru mlađi od braće Majdov tek u januaru krenuo sa pripremama i sada nema mnogo vremena da se spremi za Grend pri u Parizu.

-Iskreno kada sam planirao plan za ovu godinu, nisam planirao da se vratim tačno na Pariz. Imao sam dugu pauzu, planirao sam da radim bazu u decembru, da u januaru radim Grand pri u Tunisu, i da u februaru radim Maroko ili tako nešto, i da u maju budem 100% kada kreće Olimpijska norma. Međutim, problemi sa ramenom su se iskomplikovali. Morao sam bazu da prebacim za januar, tako da nisam imao mnogo vremena za spremanje. Ali ja idem u Pariz da osvojim taj turnir. Želim na svakom turniru na kojem se takmičim da budem najbolji i da do maja kada kreće olimpijska norma dostignem maksimum.

Već je poznato da on kada nešto odluči i zacrta sebi u glavi pola posla je obavljeno. Jasno je da za Pariz neće biti 100% spreman, ali on ide da osvoji taj turnir, i da pokaže svjetskom džudo kremu ko je svjetski broj 1.

-Počinjemo sa Parizom 10. februara, što je mogu reći najjači Grend slem na svijetu. Forma mi je sada na nekih 50%. Još uvijek nisam na svojoj maksimalnoj formi i polako je vraćam. Ali do Pariza ću pokušati da je dignem na 70-80% minimalno, čak i više planiram. Sve zavisi od psihe. Ako moja psiha bude dovoljna, onda će i moje tijelo biti spremno.  Sve je do mene kako ću shvatiti turnir. Ako ga shvatim kao Svjetsko prvenstvo sigurno ću ga osvojiti. Idem bukvalno na najjači turnir poslije velike pauze, idem na najjače borce na svijetu, ali šta je tu je. Idemo da se tučemo pa šta Bog da.

Za Nemanju je najbitnije da je sada prebrodio psihičku barijeru kod sebe, i da je, koliko je to moguće, zaliječio povrede.

-Ono što je najbitnije je što sam prebrodio povrede. Sada sam se vratio poslije velike pauze. Vratio sam se džudou. Nisam radio odavno i trebaće mi par mjeseci da se vratim u svoju prepoznatljivu formu, da vratim snagu, da ojačam mišiće, i što je najbitnije da izbjegnem povrede. Najbitnije je da sam probio psihičku barijeru. Kada napravite veliki uspjeh teško vam je da počnete iznova. Ne u smislu da trenirate, već da počnete da se patite onoliko koliko ste se patili da biste došli na vrh. U vrhunskom sportu morate se mnogo patiti, trenirati tri puta dnevno, šest sati dnevno, gdje dižete puls preko 200, i mogu reći da sam ove sedmice uspio probiti tu barijeru. Vodio sam pravi mali rat sa sobom, gdje mi je bukvalno dolazila ta kriza da posustajem u toku vježbe. Dokazao sam sebi da hoću da se borim, da sam gladan rezultata i da želim još. Jedva čekam ponovo da se borim, da ostvarim dobar rezultat, nešto osvojim, jer tada sam srećan. 

Nemanja Majdov u 2018. godini sa crvenim brojem

Očekivanja u 2018. godini su, kao i uvijek najveća. Evropsko i Svjetsko prvenstvo su ponovo na rasporedu, razni Grend pri i Grend slemovi, a u drugoj polovini godine kreće i borba za Olimpijske igre u Tokiju.

- U 2018. godini očekujem da godina bude još bolja nego prošla. Svake godine kažem sebi da je nemoguće da ta godina bude bolja nego prethodna jer je svaka bila baš uspješna, ali svaki put nadmašim sebe. Prvi cilj mi je da odbranim titulu Svjetskog prvaka. To je nešto što ciljam, i iako ću prije toga imati i Grend slemove, i evropsko prvenstvo, i olimpijska norma kreće i svašta nešto. Želim da budem poslije prvog Srbina koji je osvojio svjetsku titulu, da budem i prvi Srbin koji će odbraniti titulu, i najmlađi džudista koji je uopšte odbranio.  Mislim da mogu, i hoću, i jedva čekam Svjetsko prvenstvo, i bukvalno sada razmišljam o tome.

Nagrade kao motiv više

Najveća dostignuća sa sobom uvijek nose i određene benficije. Nemanja kaže da je sada prošlo vrijeme da su ga smatrali za velikog talenta koji skida skalpove najvećim. Sada je on formiran borac sa svjetskom krunom, a na tome su mu odali priznanje i oni koje je tukao na Svjetskom prvenstvu, a spadaju među najveće.

-Ja sam i prije bio mnogo cijenjen dečko jer sam mnogo mlad, a bio dva puta prvak evrope za juniore. Cijenjen sam bio kao veliki talenat. Ali sada sam iz talenta prešao u legendu. Postao sam jedan od najmlađih prvaka svijeta ikada. Prvak iz zemlje gdje se to nikada nije desilo, iz dijela svijeta gdje je to rijetkost. Nema na svijetu kluba i džudiste koji me ne zna i koji me ne cijeni. Prvenstvo svijeta je u ovom sportu najcijenjenije takmičenje. Olimpijske igre jesu jednu stepenicu više, ali teže je postati svjetski šampion nego olimpijski šampion. Iz tog razloga se i moj status promijenio jer mnogo te više ljudi smatraju ozbiljnijim. Ne smatraju te kao klinca, nego kao odraslog čovjeka koji tuče kao odrasli čovjek i kao čovjek koji je tukao velikane. I one koje sam tukao na tom Svjetskom prvenstvu kasnije su mi govorili kako sam ih zadivio, i kako sam uspio nešto što oni još uvijek nisu uspjeli.

Pljuštale su čestitke sa svih strana, i znani i neznani su čestitali momku iz Istočnog Sarajeva na tituli, a mimo porodice i najbližih prijatelja on je istakao posebno dva čovjeka čija mu podrška mnogo znači.

-Najveću podršku, da ne gledamo to materijalno, već čija mi najviše znači je od predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. Najviše sam dobio iskrene podrške od njega. To mi je psihički pomoglo i tek će pomagati za moju karijeru. On je sportista čovjek koji zna prepoznati rezultat, zna cijeniti moj rezultat, dobio sam i Orden Republike Srpske. To je čovjek koji je veliki borac, baš kao i ja. Naravno, tu je i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Dugujem i veliku zahvalnost njemu, i svim ljudima koji su pomogli. Podrška sa svih strana mi mnogo znači, i daje mi dodatni motiv za nastavak rada. Hvala mom mentoru, gospodinu Ivanu Todorovu, koji me je doveo kod sebe u Crvenu zvezdu, i koji i dalje trasira naš šampionski put. Naravno, ne mogu da zaboravim ni mog velikog doktora Jakovljevića. Izuzetno bitan čovjek u mom pohodu na svjetsku titulu, čovjek od velikog povjerenja. Hvala Olimpijskom centru Jahorina jer odatle krećem sve pripreme. Hvala i svim mojim sponzorima koji su mi nesebično pomagali tokom godine, i koji će nastaviti to da rade i u budućnosti.

Ljubiša i Nemanja Majdov dobitnici nagrada OK Srbije

Sumiranje rezultata u 2017. godine u sferi sporta donijelo je i nove nagrade za Nemanju Majdova, one koje stižu iz samog vrha Republike Srpske i Srbije. Ističe kako mu te nagrade mnogo znače, te su one motiv da se u 2018. godini svojim novim uspjesima zahvali onima koji su mu ukazali povjerenje.

- Mnogo mi znače nagrade. Znače iz tog razloga što sam napravio istorijski uspjeh, i to su svi prepoznali. Niko nije smanjio vrijednost tog rezultata, već su ga, naprotiv, još više digli i bukvalno skinuli kapu, rekli svaku čast. Većina ljudi je ponosna na to. Republika Srpska i Srbija su ponosni na to. Daje mi to veliku motivaciju, ali i obavezu. Sada moram da se borim još jače i opravdam to. Imam pritisak i sam od sebe jer sam svjetski prvak, a sada moram još jače. Mada, to je neka vrsta posebnog pritiska. Ja imam pritisak i nemam pritisak. Imam pritisak jer nešto moram, a ja volim kad moram, a sa druge strane narod govorio ti moraš ovo, ono. Ja ne moram ništa. Ja sam ostvario to što sam ostvario i sam sam ostvario. Ja sam ostvario, a ne neki drugi. Ja uvijek slušam ljude koji me podržavaju, mi funkcionišemo zajedno, i uvijek ćemo biti zajedno ili na vrhu ili na dnu. Ali, ja samo mogu reći da prava forma Nemanje Majdova tek slijedi.

Pored individualnog plana Nemanja je imao dosta obaveza i na klupskom polju. Nastupao je za njemački Abensberg, špansku Valensiju, i naravno svoju Crvenu zvezdu.

-Crvena zvezda je veliki klub. Od 2013. godine napravili smo veliku istoriju, kako klupsku tako i pojedinačno. Bili smo šampioni Srbije, u vrhu smo Evrope. Želimo u narednim godinama da vratimo titulu tamo gdje ona pripada, i da ponovo u Evropi vodimo bitnu riječ. Što se tiče Bundeslige nastupao sam za njemački Abensberg, vidjećemo šta će biti za ovu sezonu, u razgovorima sam sa prvakom Njemačke, Hamburgom.. Što se tiče španske ligenastupao sam za Valensiju, okitio se titulom i tu ću dugo ostati. Te ljude smatram kao moje. I ove godine će, nadam se, čitav klub Crvena zvezda ići na zajedničke pripreme u Valensiji. To je prijateljski klub. Tu ću biti još dugo godina. Ne gledam na taj klub kao na biznis, već bukvalno kao na jednu malu porodicu. Imao sam za ovu godinu i ponude da radim austrijsku, rumunsku, švedsku i švajcarsku ligu, ali sam bukvalno sve to odbio jer je nemoguće sve to stići. Jedva ćemo stići i ove dvije, pogotovo što ide olimpijska godina, rizik od povreda je sa većim brojem mečeva značajno povećan, pa se moram malo i sačuvati do Olimpijskih igara.

Foto/Christian Fidler

Bila je ovo sjajna godina za srpski džudo. Pored Nemanjine svjetske titule stigla je i evropska Aleksandra Kukolja u istoj kategoriji, te je on završio i kao prvi na listi na kraju godine. Osim toga, bilo je tu još mnogo uspjeha kako u ženskoj konkurenciji, tako i u mlađim kategorijama.

-Velika godina za srpski džudo, najveća ikada. Počevši od seniorskih rezultata, evropske i svjetske titule, ženskih rezultata, mlađih kategorija. Mogu reći da džudo u Srbiji napreduje, i da se znatno digao. Ova svjetska titula je digla džudo u nebesa, i džudo je izašao na staze koje zaslužuje. Džudo je olimpijski sport, samurajski sport, vrlo star sport, i džudom se ne može baviti svako. Naravno nije još na putu kojem zaslužuje, nije ni medijski propraćen kako bi trebao, ali mogu reći da je i to napredovalo. Mnogo više djece je počelo da trenira džudo, ali mogu reći da najbolje tek slijedi i tek će, nadam se, da ima još bolje rezultate.

Nemanja je sve rekao. Nema se više ništa tu mnogo dodati, osim da mu poželimo da i 2018. godina bude kao prethodna, i kako on to želi, još bolja.