Foto: ihf.info

Golom sa sedam metara u zadnjoj sekundi Holanđanke su postale šampionke svijeta u rukometu i tako ispunile san svih sportskih radnika iz te zemlje od 2001. godine kada su pokrenuli proces razvoja rukometa.

Krenimo redom, prva asocijacija svima na Holandiju su lale, vjetrenjače, slobodniji način života, Amsterdam, što se tiče sporta tu su „Ajaks“, Krojf, totalni fudbal. Stadion „Ajaksa“ se zove baš po legendarnom Johanu Krojfu, čovjeku koji je promijenio fudbal, dao mu posebnu čar. Prvo je sa svojim „Ajaksom“ i reprezentacijom vladao Evropom i svijetom, a onda je otišao u „Barselonu“ i od Katalonaca stvorio jedan od najboljih timova svih vremena. Ono što je karakterično za tu zemlju Rembranta i Van Goga je to što sve rade na svoj način i baš tako su ušli u projekat razvoja rukometa prije 18 godina. Pet godina su razvijali sistem i plan kako će doći do vrha, a da im način igre ne bude ni skandinavski, ni balkanski, ni njemački‚ već holandski. Pažljivo su radili na svakom detalju, gledali i druge kako su se razvijali i onda su od 2006. godine krenuli u pohod. Prvo je naravno bilo potrebno da stvore jak trenerski pul, zatim su otvarali rukometne škole širom države i sa 16 godina najbolje odvodili na Akademije rukometa i najbolje njihove klubove. Nakon što su i tu pokazale još bolje rezultate, sa njima su potpisivani profesionalni ugovori i zatim su sa 19, 20 prelazile u inostrane klubove, tačnije u najjače lige poput Njemačke, Danske, Francuske.

Ti transferi su se većinom dogodili 2010. i 2011. godine, a već tad su na Svjetskom prvenstvu za mlade osvojile bronzu, a godinu kasnije na Evropskom juniorskom šampionatu srebro. Išle su stepenicu po stepenicu Vester, Polman, Abing i onda je došlo Svjetsko prvenstvo 2015. godine i najveće iznenađenje kada su u finalu igrali Norveška i Holandija, a Skandinavke su stigle do trećeg svjetskog zlata (31:23). Naredne godine su prvi put otišle na Olimpijske igre i završile su kao četvrte, da bi par mjeseci kasnije ponovo bile poražene od Norvežanki u finalu Evropskog prvenstva. Ovog puta im je zlato izmaklo za jedan gol razlike, a onda su bile treće na SP i EP.

Svaki plan ima za cilj da se u budućnosti dođe do vrha, naravno da bi se do njega došlo potrebno je puno rada, ispravljanja grešaka i malo sreće. Ove godine su za trenera doveli Francuza i spremali se za konačno osvajanje zlata. Već u grupi su savladali Norvešku, da bi u drugoj fazi na startu imali dva poraza i zahvaljujući ostalim rezultatima, te pobjedom nad Južnom Korejom su prošli u polufinale. Tu im nisu davali puno šansi, a onda su savladale dotad neporaženu Rusiju i onda u finalu uz pravu dramu protiv Španije su stigli do vrha.

Kroz istoriju sporta imamo još par primjera kako se sistemskim razvojem stiže do vrha, poput ljudi u Fudbalskom savezu Njemačke koji su nakon debakla na EP 2000. godine odlučili da nešto moraju promijeniti i rezulatat toga je svjetsko zlato 14 godina kasnije. Možda se i na našim prostorima ljudi iz sportskih saveza mogu ugledati na ove primjere i da pameću, radom i voljom stignu do vrha.  Naravno do tog vrha se ne može preko noći, a to je vjerovatno glavni razlog što se rijetko ko odlučuje na tako dugo i težak put.