Prva fotografija ikada RK Slavija/ Handball club Slavija

April mjesec u istoriji Rukometnog kluba ''Slavija'' obilježava se kao rođendan kolektiva iz Istočnog Sarajeva. Za dan 'rođenja' RK Slavija uzima se 1. april 2000. godine. Inicijator pokretanja kluba bio je Branislav Božić, rukometni učitelj koji je čitav svoj život posvetio rukometu. Odlučio je da na prostoru današnjeg Istočnog Sarajeva, tada grada bez sportske dvorane, pokrene jedan rukometni klub.

Nije išlo lako u samom početku, postojala je dilema da li da se posveti djeci i krene ispočetka, ili da osnuje seniorski tim i napravi okosnicu. Izabrana je druga varijanta, te se krenulo u sastavljanje ekipe od igrača nekadašnjeg Orla iz Briješća koji su se ovaj put raselili na nekoliko mjesta.

- Ja sam čovjek iz rukometa. Bio sam u RK ''Orao'' deset godina, rat me je zadesio tu. Kada je prestao rat, nije tu trebalo puno neke pameti. Trebalo se nešto raditi da se omladina okupi, međutim, neki rukomet nije postojao u Lukavici. Rukomet je dvoranski sport, nije bilo dvorane, već je bilo jedno igralište kod današnjeg stadiona Slavije. Okupio sam igrače iz RK ''Orao'' i počeli smo sa treninzima. To su ti neki sami počeci kada se okupio jedan adekvatan broj momaka. Formirali smo Skupštinu, i to je bilo simbolično. Predsjednik kluba prije rata je bio Ljubo Mrda, tako da sam njega pozvao da to obnovimo. Bila je varijanta da li da krenem sa početnicima ili da oformimo prvi tim koji je nekada postojao. Neki igrači su bili tu, neki na Sokocu, braća Ždralić su bili u Somboru, tako da smo mi to sve okupili i krenuli bez neke velike podrške. Kada smo vidjeli prve godine da možemo nešto napraviti krenuli smo jače. U prvoj godini smo bili prvaci Druge lige, ali uslovi igranja u Prvoj ligi su bila dvorana, prije svega. Ljudi koji su se tada pitali nisu nam dozvolili da igramo Prvu ligu u Skenderiji ili na Ilidži, tako da smo otišli da igramo u VIšegrad. Druge godine smo ušli, bili smo ponovo prvaci, a u međuvremenu se napravila i dvorana u Istočnom Sarajevu, tako da se uz neke malo veće ambicije krenulo dalje.  Bili smo sport broj jedan na ovom našem lokalu, međutim neka podrška nije postojala, bila je ta neka politika da se prvo gura fudbal, košarka, a nama se praktično nikada niko nije zahvalio za ono što smo uradili, rekao je u razgovoru za naš portal inicijator osnivanja RK Slavija, Branislav Božić.

Rukometaši Slavije sa prvim predsjednikom, Ljubomirom Mrdo/ Handball club Slavija

Dodaje on da je u početku bilo poteškoća. Rukomet je za djecu bio nepoznat sport. Nisu ga imali nigdje gledati i tek kada smo mi počeli i oni su počeli da se upoznavaju.

- Uglavnom je to za njih bio nepoznat sport. Dovodeći u klub te stare igrače koji su igrali jednu jaku Republičku ligu prije rata mogli su da nauče i da vide ljepotu rukometa i tako su oni zagrizli za rukomet i kasnije se igrama dokazali i pokazali da vrijede.

Na samom pokretanju kluba Božić je imao ideju šta bi sa Slavijom. Ipak, četiri godine poslije pokretanja kluba dolazi do njegovog rastanka sa Slavijom, nakon čega osniva RK Omladinac, ali se kasnije ispostavilo da je njegova ideja zaživila u Slaviji, istina okolnim putem.

- Ja sam doveo i početnike i ljude koji nisu bili za to. Neka razmišljanja tih ljudi su bila drugačija od mojih. Malo su naučili i onda su počele neke trzavice u klubu. Ja sam bio u Slaviji i trener starijih i mlađih kategorija i kada sam vidio da to ne ide nekim mojim zamišljenim planom i okrenuo sam se djeci. I neke 2004. godine sam tražio u klubu da mi daju podračun za te mlađe kategorije kako bih mogao da ispunjavam sve finansijske obaveze koje nameće takmičenje, nisam dobio i ja sam 2004. otišao iz kluba. Znao sam da ako djecu ne uključim u takmičenje da će oni propasti. I tako sam odlučio da izađem iz Slavije i osnujem svoj RK Omladinac koji je postao prvak  dvije godine kasnije u pionirskoj konkurenciji. 2008. godine smo bili treći u kadetskoj konkurenciji, 2009. godine smo igrali za ulazak u Prvu ligu Republike Srpske. Nismo uspjeli iz nekih nesportskih razloga. Čitava ta generacija je kasnije prešla uglavnom u Slaviju. Sve te neke uspjehe Slavije su uglavnom započeli momci iz Omladinca. E taj neki plan koji sam ja imao u startu od Slavije se ostvario kroz taj neki moj rad sa nosiocima ekipe u Omladincu koji su kasnije stigli u Slaviju.

Fotografija sa prve takmičarske utakmice RK Slavija u Višegradu 2000. godine/ Handball club Slavija

Danas je ponovo u svojoj Slaviji, posvećen onome što najviše voli, rukometu i radu sa djecom i puno mu je srce što je Slavija premijerligaš.

- Ja sam čitav život u rukometu. Vodim najmlađe kategorije u Slaviji, 2006. godište i mlađe, tako da ono što kažu u venama teče rukometna krv, tako da sam i ja i dalje uz Slaviju. Drago mi je da imamo jednog premijerligaša na ovim prostorima, to je odlična stvar za rukomet.

U periodu kada je odlazio Branislav Božić, u Slaviju je stigao drugi čovjek koji će biti neizostavan dio Slavije u godinama koje dolaze, pa i danas, Dragan Bogdanić. Došao je kao pomoćni trener 2004. godine, a ovoj današnjoj Slaviji upravo je on postavio temelje napravivši radikalne promjene sredinom prošle decenije.

- 2004. godine sam došao, i od tada sam uključen u rad kluba. Mene je u klub doveo Vladan Marković i ja sam počeo kao pomoćnik njemu i Nedeljku Šakoti. Pa sam onda bio jedno vrijeme glavni trener. Zatim su mi se u radu priključili Borislav Mizdrak, pa Bojan Jolić i tako dalje, počinje naš razgovor Dragan Bogdanić.

U jednom trenutku, klub je doveden u situaciju da iskusniji igrači traže plate, kako bi mogli živjeti, ali klub nije mogao da ih ispoštuje. S toga, priča nam Bogdanić, odlučeno je da se raspusti kompletan seniorski tim, a da se među seniore prebace kadeti. Bila je to sezona u kojoj se nije uspio osvojiti ni bod u pola godine, te je trener Nedeljko Šakota podnio ostavku, a ekipu su preuzeli Bogdanić i Marković. Na završetku te sezone u ekipu su prebačeni golobradi mladići

- Prekretnica je bila polusezona u Prvoj ligi Republike Srpske kada smo osvojili nula bodova na polusezoni. Nedeljko Šakota je otišao sa mjesta trenera. Probali smo ostati tada u ligi Vladan i ja, nismo uspjeli, nedostajao nam je bod za opstanak. Onda su ti neki iskusniji igrači zatražili pare, nije bilo para i rekli smo ko hoće da ostane, ko neće ne mora. I onda ja odlučim da presječem i praktično ostanemo sami Vladan i ja. Priključio sam kadete seniorskom timu i iz Druge lige vratio se u Prvu ligu. To je ova generacija koja je godinama kasnije nosila ekipu Slavije, Vukadin, Tuševljak, jedan, drugi, treći, njih je bilo mogli smo se zvati Slavija Tuševljak (smijeh). Tada se presjeklo, podmladila se ekipa i krenuli smo tako formirati neki novi tim.

Dragan Bogdanić ističe da je u njegovoj glavi postojala zamisao da kroz tri olimpijska ciklusa, odnosno 12 godina, dovede Slaviju na vrh. Svjestan je bio da sa sobom ima tinejdžere između 15 i 17 godina i da će trebati godine i godine odrastanja.

- Ja sam sve planirao u dvanaest godina da riješim i da dovedem Slaviju tamo gdje zaslužuje. To su tada bila još djeca, šesnaest godina i čekao sam da postanu momci. Znaš kakvi su, pričam im nešto, a oni svi tijelom u dvorani, a glava na Sokocu. Spremamo se za bitnu utakmicu u Bijeljini, biti ili ne biti. Ja držim govor kao Mel Gibson u "Hrabrom srcu" škotskim vojnicima. Ja kontam sada mi kada dreknemo ima da popucaju sijalice u svlačionici, da odjekuje dvorana. Mi izađemo na parket, oni protrče dva-tri kruga i eto ih do mene da kažu: "Joj šefe, vidi gore minjaka". To su momci, 15-16-17 godina. Ali polako je to sve išlo nekim svojim tokom. Napravili smo kasnije Dejo Štaka, Mizdrak i ja školu rukometa, Mizdrak i Jolić su postali treneri i od tada je bilo sve kako treba. Jedino što nikada nije bilo para u klubu i što sam pred svaku utakmicu morao da molim nekoga da pomogne klub. I svi momci koji su igrali u klubu tih godina znaju kakva je situacija bila. Pare za platu nikome nisam mogao obećati. Nisam ni htio obećati, jer sam znao da se ne može ispuniti. Ali ako ti kažem da će nešto biti, onda će to biti. I to sam kasnije prenio i na momke koji su ostali u klubu, Tešanovića i Jolića. Nemojte da slažete svoga druga, jer oni su maltene bili saigrači u jednom periodu. I šta sad, ti i ja igrali skupa, trenirali i sada ja trebam tebe tu nešto da lažem. Nećemo to. Kažem ti kakva je situacija, ti ako hoćeš da igraš džaba igramo, ako nećeš ne igramo i to je to. Evo ti ispinica i idi gdje hoćeš. Mi smo došli u taj problem da smo došli u situaciju da ne možemo da plaćamo igrače, a situacija to nalaže i nikome nije padalo na pamet da laže svoje drugove. E onda je došlo do tog zaokreta u vođenju kluba i evo nas sada tu gdje jesmo. Bilo je stvarno ljudi koji su željeli da pomažu klubu. Najbolji period naš, barem što se tiče finansija bio je dok je načelnik bio Slavko Tošović i ovo u novijem periodu Ljubiša Ćosić. A pomagali su ljudi, neizmjerno sam zahvalan Peđi Kovaču, Miši Glogovcu, Draganu Kulini koji nikada nije želio da se eksponira sa svojom pomoći klubu, ali je mnogo dao za RK Slavija u obezbjeđivanju opreme. Pa onda, Vlado Ćetković, Bato Trapara je pomogao, sami Bog zna koliko je on pomogao klubu.

Slavlje rukometaša Slavije nakon pobjedom nad Teslićem 2001. godine i ulaska u Prvu ligu/ Handball club Slavija

Dvije stvari Bogdanić posebno apostrofira u odrastanju ovih „klinaca“, utakmicu u Bijeljini i pripreme na Jahorini. Obje od tih stvari su, svaka na svoj način, dale pečat RK Slavija.

- Meni je svaka utakmica bila posebna na svoj način i na svakoj sam htio sudiju vješati (ponovo smijeh). Svaka je bila na nož, borba. Ali, prekretnica svega su bile dvije stvari. Prva je kad smo sa ovom djecom o kojoj pričamo otišli na utakmicu u Bijeljinu. Nas devet otišlo, od toga dva golmana i tri pivota. Čitav put smo razmišljali kako će nas razvaliti, BIjeljina je tada bila baš jaka. I onda ih ja uspijem naložiti da su to sve isti igrači kao oni, svi imaju jednu glavu, dvije noge, dvije ruke, isto jedu, isto rade sve. Sve što od vas tražim je da izađete, uživate u igri i ostavite srce na terenu. Oni su tako izašli i prvo poluvrijeme vodimo 11 razlike. Mali Velimir Šakota odigrao nevjerovatno. I onda drugo poluvrijeme sudije nas kradu, kradu, ali na kraju nekako dobijemo jedan razlike. Tada su shvatili da mogu igrati, da nisu levati, a uz to nas ti bodovi ostaviše u ligi. Druga bitna stvar su pripreme na Jahorini. Prvi put smo otišli tamo sa njima, njih 25 na gomili, shvatili su kako se ko ponaša. Prvi put su vidjeli da nisu mamine maze 24 sata i da nisu zajedno samo ono što provedu na treningu u dvorani, već mnogo više. Tada su prihvatili jedni druge. Sjećam se, recimo, dobijemo Prijedora ovdje, oni su tada bili baš jaki, pojam rukometa. I zapili se, mene u jedan naveče zovu gdje sam. Gdje ću biti, ja u krevetu. I šta ću, dolazim ja gore njih 25 pije. Tada sam shvatio da su postali ekipa, postali drugovi. Do tada je bilo, nas dvojica tamo, njih trojica tamo, četvorica tamo. I jako bitna napomena u svemu tome. Pa naših 70% igrača je završilo fakultet. To je ono na šta smo mi najponosniji. Niko nije uličar, niko nije propao. Naša deviza je bila, škola, škola, škola, pa rukomet na četvrtom mjestu. I eto sada imamo Laleta doktora elektrotehnike, Šaraba elektro inžinjer, o DIF-ovcima i ekonomistima da ne pričam.

Slavija je danas stabilan premijerligaš. Na sedmom su mjestu Premijer lige BiH, a nažalost pandemija koronavirusa je prekinula takmičenje i gotovo izvjesno ono neće biti ni nastavljeno. Istovremeno, pandemija koronavirusa je odložila planiranu svečanu akademiju kluba, koja je ostavljena za neka srećnija i bolja vremena po naše društvo.

Pripreme Slavije u Vilinoj vlasi 2002. godine/ Handball club Slavija