Foto: Manchester City

Adaptacija novonastalim situacijama je ključna za uspjeh, kako u životu tako i u sportu. Onaj ko se može prilagoditi novonastalim situacijama i ko u njima odreaguje na pravi način, zasigurno će ostvariti uspjeh. E upravo ta moć prilagođavanja čini Pepa Gvardiolu tolikim genijalcem.

Kada su izvučeni parovi četvrtfinala Lige šampiona, bilo je jasno da će duel Sitija i Atletika biti i više nego interesantan. Jasno je bilo da je Siti ogroman favorit ali isto tako se znalo da će Atletiko skupo prodati kožu.

Duel sa Atletikom bio je šansa za Gvardiolu da im se osveti za 2016. godinu, kada je Atletiko izbacio Bajerna čiji je trener tada bio sjajni Španac.

Prvi meč je bio očekivan. Atletiko se povukao i igrao na kontre dok je Sitiju prepustio posjed. Siti nije jurioo. Prihvatio je Gvardiola sporiji ritam koji više odgovara Atletiku. Umjesto da igra svoje, odlučio se prilagoditi rivalu. Sa jedne strane, nije htio rizikovati eventualni gol iz kontre ako se previše otvori a sa druge strane vjerovao je da ima dovoljno individualnog kvaliteta da kad tad da gol.

I tako je na kraju i bilo. Bio je Siti u prvom meču mnogo bolji i zaslužio je da dobije ubjedljivije od 1-0. Možda bi dobili ubjedljivije da su igrali brže, ofanzivnije i više na svoj način. Međutim, možda bi i dobili gol iz kontre a tad bi imali Sizifove muke da se vrate u igru. Na kraju krajeva i tih 1-0 je veliki kapital za revanš.

U prvom poluvremenu revanša djelovalo je da Siti treba nešto nadoknaditi. Čolo Simeone je i dalje čekao i čekao a od silnog čekanja samo su se redale šanse pred golom Jana Oblaka. Međutim, Siti nije bio dobar u samoj završnici pa bolju igru nisu krunisali golom.

I prvih 15ak minuta nastavka je pripalo Sitiju a onda je Atletiko preuzeo inicijativu. Simeone je pravio izmjene te je radio na tome da mu ekipa bude ofanzivnija. Sa druge strane, Siti se pretvorio u Atletiko Madrid iz najboljih dana.

Povukli su se, usporavali ritam maksimalno i kad god je bilo moguće ''krali'' su vrijeme na razne načine. Sve je to tako prepoznatljivo za Atletiko kada ''Jorgandžije'' imaju pozitivan rezultat jer su nebrojano puta na isti način pravili uspjeh u velikim utakmicama.

Sada da bi došli do uspjeha, morali su faktički pobijediti sebe. Napadali su Siti a imali su osjećaj da gledaju u ogledalo. Zato su bili tako frustrirani, nervozni i izbezumljeni. Sve ono što su radili drugima, sada je neko radio njima. A to je ono što nikad ne želite. Nije problem da izgubite ali ako izgubite vlastitim oružem, e onda to mnogo boli.

Zato je i bila tolika nervoza kod Atletika u završnici. Jesu igrači Sitija koristili razne trikove ali Atletiko je zadnji koji se treba žaliti na takve stvari. Sa taktičke strane Simone je sigurno sjajan trener ali svi će se složiti da Atletiko igra anti-fudbal i da je spreman koristiti razne trikove i provokacije da bi došao do uspjeha.

Jesu oni u završnici susreta stvorili nekoliko šansi. Međutim, utisak je da ne bi do prekosutra dali gol. Ne zato što su loši i što nemaju kvalitet nego zato što im je Gvardiola svojom taktikom ušao u glavu i potpuno ih poremetio.

Na kraju je Siti prošao dalje. To smo svi i manje više očekivali. Ali vjerovatno je bilo minimalno onih koji su očekivali da Siti na ovakav način prođe.

Međutim, to vam je Pep Gvardiola. Njegova moć prilagođavanja je veličine svemira i zato je jedan od najboljih trenera u istoriji fudbala. Kada želite nekoga dobiti, rijetko kada ćete prihvatiti igru njegovim najjačim oružjem i da se igra u uslovima koji odgovaraju rivalu.

Pep je to prihvatio. Prihvatio je da se igra ''čolovski'' i na kraju je izbacio Čola i Atletiko. Možda su izgubljena finala Lige šampiona rezultatski bolnija za Simeonea ali vrlo vjerovatno ovo ispadanje ide rame uz rame sa tim finalima. Zašto ? Zato što je najteže kad te neko pobijedi tvojim najjačim oružjem a Pep je to u ovom dvomeču uradio.