Reprezentativci Irana u Kataru
Sjedinjene Američke Države i Islamska Republika Iran tradicionalni su neprijatelji još od Islamske revoludije 1979. godine i od tada je ova azijska država za Amerikance “odmetnuta zemlja”.
Zato će utakmica u utorak, 29. novembra, u posljednjem trećem kolu grupe B 22. Svjetskog fudbalskog prvenstva u Kataru biti jedna od najvišerizičnih i bezbjedonosno najzahtjevnija za organizatora. Naime, u Drugom svjetskom ratu, a i poslije njega, SAD i Iran su bili saradnici, ali je američki strah od savezništva Rusije, odnosno SSSR-a i Irana za vrijeme Hladnog rata bio previlik, pa se CIA, zajedno sa engleskom službom MI6, stalno radila, a i danas je tako, na državnim udarima i destabilizaciji iranske tradicionalne države. Netrpeljivost dva naroda rasla je iz godine u godinu, iz decenije u deceniju. Čak su Amerikanci, u ratu između Iraka i Irana (bio je to rat sunita i šita) za državnu granicu, stali otvoreno na stranu režima Sadama Huseina kojeg su kasnije objesili, ali nikada nisu dokazali da je posjedovao oružje za masovnu uništenje. Od tada je iračka zemlja razvaljena. Iran se nalazi pod sankcijama Amerike i Zapada zbog navodnog nuklearnog programa, što je, po svemu sudeći, samo izgovor za razvaljivanje iranske zemlje, najstarije civilizacije na svijetu – Stare Persije.
Fudbal neće biti izuzet iz problematike odnosa SAD i Irana, a slično je bilo i na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj kada su Iranci slavili pobjedu rezultatom 2:1. Tada su ostali u trci za plasman u drugi krug, ali nisu uspjeli u grupi sa Njamačkom i SR Jugoslavijom.
U Kataru je situacija drugačija. I Iran i Amerika igraće utakmicu za plasman u osminu finala, Irancima odgovara i neriješen rezultat u ovom meču jer trenutno, poslije dva odigrana kola, imaju bod više od “jenkija”. Pobjedom (2:0) koja je bila izuzetno emotivna protiv Velsa reprezentacija Irana stigla je na korak do velikog rezultatskog uspjeha što bi bila prava satisfakcija i za selektora Portugalca Karlosa Keiroša (imao okršaj sa novinarkom Bi-Bi-Si-ja koja mu je postavljala provokativna politička pitanja i prekinuo konferenciju za novinare), ali i sve igrače.
-Radio sam kao trener i kod Sadama Huseina i kod Mahmuda Ahmedinedžada, obojica predsjednika su bila opčinjena fudbalom. Arapi vole ovu igru, imaju novac i ne žale da ulažu u njega. Međutim, ono što sam vidio i doživio u Iranu ne može da se poredi ni sa čim! To je tako vrijedan i disciplinovan narod, marljivo grade svoju zemlju i ne dozvoljavaju miješanje stranog faktora u unutrašnje stvari. Možete zamisliti da su u rekordnom roku, u dužini od 600 kilometara, kroz pustinju iz jednog grada doveli vodovodom vodu u drugi grad. Iran je moćna zemlja – rekao je Zoran Smileski, nekadašnji fudbaler i trener Partizana i banjalučkog Borca koji danas živi u Skoplju.
Da je Iran moćna zemlja znaju i Amerikanci, zato pokušavaju da je razvaljuju iznutra, baš kao i bivšu Jugoslaviju. Posljednja dešavanja oko prava žena u Iranu, koja se brane na demonstracijama zbog ubistva Maše Amini (skinula hidžab i podstrekavala sunarodnice da skinu maramu s glave) nisu ništa drugo nego potpirivanja s vana na unutrašnje nemire u iranskom društvu. U cijeloj toj priči stigla je i vijest da je legendarni fudbaler Ali Daei osuđen na smrt, dok je iz istog razloga nedavno uhapšen još jedan veliki fudbaler Voria Gafuri.
-Ali Daei je ljudina, imao sam priliku da se fotografišem s njim u Isfahanu, iranskom gradu u kojem sam se slučajno sreo s njim. Iako je bio pod velikim objezbjeđenjem, pratili su ga s dugim cijevima, kada sam ga “demaskirao” i zamolio za fotografiju bio je tako ljubazan i prijatan. Taj susret mi je ostao u nezaboravnom sjećanju – istakao je Boris Vrhovac Vrle, najpoznatiji fizioterapeut na svijetu i navijač reprezentacije Srbije u Kataru.
Ali Daei
Utakmica Irana protiv Velsa imala je ružan uvod. Naime, ispred stadiona u Ahmadu sukobile su se dvije grupe navijača iranske reprezentacije, onih koji podržavaju aktuelni režim i onih koji zagovaraju veće slobode za građane, odnosno “svlačenje” žena i približavanje zapadnim “civilizacijskim tokovima”. Reagovala je katarska policija i na svu sreću sve se brzo i dobro završilo, uz nekoliko naguravanja i bujicu teških riječi.
Za razliku od utakmice prvog kola u grupi protiv Engleske (2:6) kada nisu pjevali himnu u znak podrške protestantima u otadžbini reprezentativci Irana su na meču protiv Velsa emotivno, sa suzama u očima, pjevali “državnu melodiju”. Na terenu se vidio i drugačiji pristup, patriotski i požrtvovaniji i odmah je stigao rezultat. Vidjećemo šta će da bude u utakmici sa Sjedinjenim Američkim Državama koja će za Irance imati višestruki značaj, ne samo fudbali. Ali isto tako i za “jenkije”.
Direktan obračun za osminu finala!
S druge strane Velšani su dobili mogućnost od FIFA i domaćina da grupa njihovih navijača uđe na stadion sa šeširima sa “duginim bojama” jer je to tražio Fudbalski savez Velsa, navodno ističući da se jedna grupa registrovana u Savezu naziva “Rainbow wall” (Zid duginih boja). Velšani su pred elimnacijom sa Mondijala u Kataru poslije poraza od Iranaca, a za osminu finala im je potrebno čudo protiv Engleske.
Navijači dva tima su se tukli na Tenerifama gdje su došli na odmor. Šorka je bila žestoka i pravi je uvod za utakmicu odluke između dvije ostrvske zemlje koje se baš i ne podnose mnogo. (Ne)kultura ostrvljana, dakle, nije samo viđena u Kataru, već i daleko od njega, na Tenerifama, ali svakako da je fudbal bio povod. Eh, taj fudbal.
P. S. Bivši predsjednik Irana Mahmud Ahmedinedžad nazvao je “mentalno retardiranima” sve one koji optužuju Iran, a nedavno u ukrajinsko-ruskom sukobu Iran je bio na meti zapadnog svijeta zbog navodnih borbenih dronova kojima se služila ruska vojska. Između Irana i Izraela je takođe, vjekovna, netrpeljivost, a Jevreji su jedni od glavnih saveznika Amerikanaca na svijetu.