Denis Zvonić

Kapiten Veleža, Denis Zvonić, već više od sedam godina nosi dres Rođenih, od kako se vratio u klub.

Defanzivac rođen 1992. godine u Mostaru dijete je Veleža, a cijelu karijeru je posvetio dresu "rođenih", sa izuzetkom sezone 2015-16, kada je branio boje Zvijezde iz Gradačca. Sakupio je u dresu Veleža čak 314 nastupa, što ga stavlja na prvo klupsko mjesto bar kada je riječ o novijoj istoriji, a u kontinuitetu je oprema Veleža kod njega sedam godina i 70 dana – tik iza prethodnog sagovornika!

- Bilo je nekih uspona, padova, znate kako to već ide u fudbalu. Iz godine u godinu, neke ciljeve smo imali na početku, onda znate kakva je situacija bila u Veležu. Situacija je, što se tiče kluba, bila malo ‘poljuljana‘, došlo je do zasićenja nekih ljudi koji su bili u upravi pa su izašli. Velež je onda ostao ‘ni tamo ni ovamo‘ što se tiče klupske politike, što se odrazilo i na rezultate pa se ispalo i u niži rang. Kroz dvije godine u nižem rangu smo se stabilizovali, klub je stao na noge, pa su došli ljudi sa ambicijama koji su htjeli da vrate Velež u Premijer ligu BiH gdje mu je i mjesto. Neki su ciljevi postavljeni, iz godine u godinu smo ih rješavali, da se, između ostalog, odradi i infrastruktura na stadionu, pa se onda radilo na ekipi da se stvori respektabilan tim za plasman u Premijer ligu BiH. To se ostvarilo, bio sam sve te godine tu, bio sam i kad je bilo loše, što se odrazilo na igrače koji su tad bili u klubu, ali sam bio i kad se ušlo u ligu, kad se osvojio Kup, da se nakon 33 godine izbori Evropa, da se igraju evropske utakmice. Kad se malo osvrneš, vidiš kako je taj fudbal zanimljiva stvar, istakao je Zvonić u razgovoru za MONDO.

Nije lako, kako kaže Zvonić, u glavi posložiti određene stvari koje je Velež preživio i proživio u proteklih par godina.

- Ja eto volim da ga zovnem ‘starac‘ zato što je slavio 100 godina, pa eto taj ‘starac‘ je baš dosta toga prošao. Koliko sam ja u klubu, pa čega sam se sve nagledao i šta sam doživio... Od velikog ponora, od dna, klub je kroz ove posljednje godine otkad se podigao došao do evropskih utakmica i postao baš veliki brend što se tiče Balkana. Prepoznatljivi smo po tome i mislim da neki drugi klubovi mogu učiti na tome svemu, da se iz nižeg ranga iz godine u godinu polako diže stepenica i da dolaze neki drugi zahtjevi. Ući iz niže lige, pa biti među prve tri, pa osvojiti Kup i igrati Evropu nakon 33 godine... Koje su sve selekcije bile u klubu, pa nisu ostvarile takve rezultate, i onda to može samo da ti bude dodatna snaga, možeš biti ponosan na to što se ostvarili.

Više od 300 utakmica u dresu Veleža nije mala stvar, pogotovo ako ste rođeni u Mostaru i navijate za taj klub od djetinjstva.

- Kao dječak, kad prolaziš omladinske selekcije, sanjaš da jednog dana dođeš u prvi tim, da obučeš taj dres, da kao mlađi gledaš igrače prvog tima u tim godinama u kojima sam ja bio. Dolazio sam na utakmice, u to vrijeme gledao Zaimovića, Obada, Velagića... To su bili moji idoli iz Veleža iz mlađih dana jer sam kao dijete išao sa ocem na utakmice da gledam. Bogu hvala, dočekao sam da sa tim Obadom i Velagićem igram u prvom timu, iako sam igrao malo, godinu dana, ali sam igrao, osjetio sam te trenutke. Bio sam ponosan jer sam ih dugi niz godina gledao u prvom timu. Da sam očekivao da će se ovako sve poklopiti, nisam, ali hvala Bogu, pa je sve to tako došlo, da ostvarim sa Veležom neke ciljeve. Eto, još jedan imam, ako Bog da, da se ostvari, a to je da budem prvak države sa Veležom. To mi je još cilj i nadam se da će se ostvariti.

Ovrnuo se na to par puta tokom razgovora, pa je svakako bilo jasno koji trenuci u dresu Veleža za Zvonića kriju najviše emocije.

- Velež preko 30 godina nije osvojio nijedan pehar, tako da su to bile neke dodatne emocije, neka dodatna draž. Svi su očekivali tada da ćemo donijeti trofej u Mostar, ali morali smo to da potvrdimo na terenu. Ne može se samo pričati, moraš djelima to da pokažeš i ostvariš. Mislim da su tog dana navijači i igrači disali za to i na kraju je stigla i nagrada u vidu osvajanja Kupa. A pogotovo kasnije, kad smo igrali evropsku utakmicu sa Kolerajnom i sa AEK-om... Mislim da će se dugo prepričavati te utakmice, pogotovo sa AEK-om, izbacivanje jednog velikog tima u Grčkoj nakon penala. Mislim da i dan-danas ljudi pričaju o toj utakmici i dugi niz godina će se pričati o tome.

Premijerligaška sezona je u punom jeku, Velež je pod komandom Deana Klafurića trenutno petoplasirani u prvenstvu, nedaleko od pozicija koja direktno vode na ino-scenu. Može li, sljedećeg ljeta, jedna kuglica na žrijebu u Nionu da ponese Veležovo ime?

- To je klupski cilj, da izađemo ponovo u Evropu. Idemo prema tome, nećemo da preskačemo stepenice, idemo iz utakmice u utakmicu, pripremamo se, tako gledamo na svaku narednu utakmicu koja dolazi. Novi trener je postavio nove metode, zatražio nove ciljeve u igri, hoće da svoju ideju i filofoziju fudbalske igre koju ima da prenese na nas. Mislim da je potrebno malo više vremena za to pošto preko noći ništa ne može, ali se prilagođavamo na to. Šef nam pomaže što se toga tiče, neke stvari rješavamo dijalogom. Mislim da smo na jednom dobrom putu i da u ovoj polusezoni, koja traje do 16. decembra, budemo među prve tri-četiri ekipe i ako Bog da, u drugoj polusezoni da probamo da opet izađemo na evropsku scenu", zaključio je predvodnik ove generacije "rođenih".