Nekada davno, prije mnogo godina, ekipa djevojaka sa nevjerovatnom energijom, žarom i ljubavlju prema odbojci i plavom (tada ispranom crvenom) dresu vodila je bitke na terenu i pobjeđivala sve do Premijer lige. Bile su vođene idejom zajedništva, prijateljstva i što je najvažnije, voljele su Slaviju. To su bile igračice na koje je Slavija uvijek mogla računati. 

 

Kako tada- tako i sada. Iste te djevojke (sada žene) iskreno žele da pomognu svom klubu.

 

Bez “marke i dinara”, koristi, skrivenih namjera i promocije samo su pitale “Šta treba i kad?”. Obući će plavi (sada imamo plavi) dres i ostaviti i srce i kosti i dušu na terenu- za Slaviju. 

 

Malo koji klub i sport bi se mogao pohvaliti takvim odnosom, takvom ljubavlju prema Slaviji i sviješću da je Slavija veća od pojedinca- da je institucija. Ne samo da mora postojati, nego i napredovati. Znaju ove igračice kako su počeci bili teški, kako je igrati na “egzotičnim” lokacijama u još “egzotičnijim” terminima i zato ne žele da se to ponovi. Ne žele da njihov višegodišnji trud propadne. One su dokaz da se Slavija voli zauvijek.

 “Herojstvo ne znači hrabrost trenutnog pregnuća, nego neograničenu predanost ideji.”(Jovan Dučić) 

 

Na ostalima je da prate njihovu ideju, shvate da ovdje nema mjesta ravnodušnosti, samoljublju, sujeti i sebičnosti. To moraju da shvate sadašnje i buduće generacije. Samo ljubav prema Slaviji, osjećaj pripadnosti i uživanje u najljepšem sportu na svijetu- odbojci!