Slavko Basara na meču Španija - Ukrajina (4:0) u Lajpcigu 2006. FOTO: Lična arhiva

(Ovaj tekst je objavljen na sajtu sportlive.ba 8. februara 2015. godine i do sada je na istoj adresi pročitan 2334 puta... Napisao ga je naš saradnik Slavko Basara, novinar Sportskog žurnala)

Ukrajinci su se zabavili sami sa sobom. Malo ko je mogao da pretpostavi, pa i povjeruje, da će ova nekadašnja sovjetska republika, silom prilika, postati granica između istoka i zapada.

A sada je bukvalno na međi civilizacija, kultura i shvatanja. S jedne strane „ujedinjena Evropa“ potpomognuta Amerikom, a s druge evroazijski savez: Rusija, Kina, Iran i Indija. U makljaži do kraja pobjednika neće biti. Preživjeće, možda, samo vodozemci, poneka ptica koja na vrijeme nađe utočište, a ljudi...

Ovom pameću otići će u istoriju, samo što neće imati ko da je napiše. Prvi put će se dogoditi da pobjednik neće napisati ono što je bilo. Jedino da vodozemci, ili poneka ptica, ne usavrše pisanje i čitanje?!

Skupa je i vrlo opasna današnja ukrajinska zabava, prije svega za Ukrajince, ali i sve one koji su umiješali prste i kumovali stvaranju novog zida koji dijeli istok od zapada. Molimo se Bogu samo da hladni i građanski ne prerastu u svjetski i definitivni rat.

Krajni obračun!

Gledam sva ta lica, napaćena, žalosta i tužna u Ukrajini. Jedna nacija je izgubila osmijeh. A Ukrajinci su imali nekada duh. Gdje se izgubio?

Prije devet godina lično sam se uvjerio u taj vedar duh jednog naroda koji je nekada bio u sastavu SSSR-a. Debi Ukrajine na fudbalskom Svjetskom prvenstvu gledao sam na stadionu u Lajpcigu 14. juna 2006. godine protiv Španije (0:4). Navijači ove zemlje bili su srećni, veseli i raspoloženi i prije i poslije duela sa „crvenom furijom“ iako je njihov golman Šovkovski četiri puta savladan, dva puta od Davida Vilje, a po jednom od Čabija Alonsa i Fernanda Toresa.

„Mi peremožemo Tunis і Arabiю і ruhatisя dali, osь mi pišemo istoriю“, bili su komentari ukrajinskih navijača nakon utakmice u Lajpcigu.

Probijao sam se kroz gužvu „žuto-plavih“ zastava kako bih stigao do FIFA parkirališta gdje sam ostavio svoj „Hjundai“. Razumio sam mnogo toga, eh šta rade godine učenja ruskog jezika u osnovnoj i srednjoj školi!

- Očenj plaho grala ukrainsьka komanda – rekao sam jednom redaru na parkingu ogrnutom u boje ukrajinske zastave.

- Ispaniя kraщe, ale mi idemod vidpravleno – dobio sam optimističan odgovor.

I bilo je tako. Čak su Šovkovski, Gusin, Voronjin, Gusev, Timoščuk, Rebrov i prva zvijezda tima Ševčenko stigli do četvrtfinala, ispisali istoriju fudbala svoje otadžbine. Poraženi su ubjedljivo od Italije – 0:3, ispali, ali kući otišli zadovoljni.

Uoči sopstvenog stradanja Ukrajinci su, zajedno sa Poljacima, bili organizatori Evropskog šampionata 2012. godine. Ni približno nisu bili uspješni kao na Mundijalu u Njemačkoj. Ispali su u grupi, nisu prošli u nokaut fazu.

Kao da je to bilo neko loše predskazanje?!

Danas tog ukrajinskog optimizma nema nigdje. Izgubio se među ruševinama vlastite gluposti i podjele zemlje u nastojanju NATO pakta da dođe na rusku granicu i želje baćuški da ovu vojnu alijansu koja se predstavlja kao dobročiniteljska, a ustvari je sijačica straha, zla i smrti, otjeraju što dalje od svoje teritorije.

Ukrajina se sama izabrala, kao svojevremeno kosovsko polje 1389. godine, za mjesto stradanja i patnje. Sudara civilizacija i kontinenata!

Niko ne zna gdje je kraj. Plamen sve više bukti i širi se. Ukrajinska zabava je sve krvavija i tužnija.

Teško da će bilo ko biti pobjednik, a gubitnik je cijelo čovječanstvo.

Ukrajina najviše.

I prije nje padale su velike zemlje koje su se nalazile na međi između istoka i zapada, poučeni tim iskustvom, Ukrajina više nikada neće biti mirna teritorija.

Stalno će da podrhtava. Kao, uostalom, i naša strijepnja za budućnost čovječanstva.

Ukrajinska zabava je izuzetno skupa i vrlo, vrlo opasna.

Krajnje ozbiljna. Za sve nas koji samo privremeno gostujemo na ovoj prelijepoj planeti.