Milorad Karalić prima pehar prvaka Evrope 1976 FOTO: arhiva sportdc

Odavno, mnogo toga, u Rukometnom klubu Borac „smrdi“. Da nekadašnji evropski i svjetski velikan ima probleme vidjelo se prije Svesrpskog kupa u „Boriku“, a da skoro u klubu ništa ne štima i ne funkcioniše pokazao je startni poraz od Goražda u Banjaluci (24:25) u Premijer ligi BiH.

„Učaureni“ kadrovi sjede u udobnim foteljama po onoj „vrijeme prolazi, niko mi ne dolazi“ kada se troše „narodne pare“ s računom „bez krčmara“. Ni stida ni sramote.

Pod hitno potrebno je zavesti red, „armanskom metlom“!

Dok sve još nije propalo, do bezdani...

Predsjednik kluba Igor Jovanović je podnio ostavku uz obrazloženje da ga „koči“ politička kandidatura za predstojeće lokalne izbore, dok je potpredsjednik Vedran Škoro odstupio bez obrazloženja. Ostavke dvojice čelnih ljudi dodatno su produbili krizu u klubu. Borac je obezglavljen, odavno, ove ostavke su samo potvrda toga.

Trener Irfan Smjalagić priča, uglavnom, o finansijama, sve manje o struci, odnosno igračima, njihom kvalitetu, načinu izbora i dovođenju... Prije početka sezone i oni (igrači) su počeli da napuštaju brod koji tone...

Sada se „nacrtala situacija“ da se, konačno, podvuče REFA! Potrebno je krenuti ispočetka. Potrebno je pronaći autoritet koji će sve to da složi na onakav način kakav to zaslužuje RK Borac, nekada simbol Banjaluke. Danas, nažalost, njeno ruglo.

Sve miriše na neku „konstruisanu političku priču“ u kojoj će se naći novi „žrtveni jaganjci“ za novi određeni period, da premoste i potpomognu novu fazu propadanja i raspadanja.

Gdje je izlaz? Obično na vratima. A kroz ta vrata, trenutno, treba da izađu svi oni koji su u organizacionom aparatu predstavljali klub i doveli ga na jadne grane tuge, pred izdisaj. I vječnotrajajući mentori i savjetnici, „ktitori“ i „spasioci“ „zajedno s njima.

Tek kada se pojavi novi autoritet koji ne mora da „poznaje“ rukomet, već isključivo da se bavi menadžmentom kluba, onda može nekoga i da vrati nazad, a sve do tada jedino rješenje je katanac i svi u Gospodsku!

Vrijeme ističe, a izbori se približavaju...

Ko je, zaista, kriv?

RK Borac prvak Evrope 1976 FOTO: arhiva sportdc

Bezgrešnih nema, svi: od onih samoljubivih koji mogu da narede i „zavrnu uši“, do onih koji su urušavali klub godinama kao njegovi predstavnici, zatim treneri koji su ćutali i gledali svoj sitnošiđardžijski ćar za popravak kućnog budžeta, bivši igrači koje „boli uvo“ za sve, reklamirali bi se ne želeći da prozbore nijednu riječ, sačuvaj Bože da se zamjere, a vrlo dobro znaju kako su natapali sveti dres znojem, i, na kraju, do poltronskih novinara koji su „pratili rad i život kluba“ i „prodavali“ se za mizernu autobusku kartu „Krstić kompanije“ pod strogom autocenzurom, bez trunke kritičkog osvrta, kao i svi njihovi „hrabri“ sagovornici u novinama, portalima, na televiziji... Komplatna lokalna zajednica je pala na ispitu!

Nemoguće je da u ovolikoj Banjaluci nema čovjeka koji bi Rukometnom klubu Borac mogao da vrati dostojanstvo i prepoznatljiv imidž, ambasadorsku ulogu krajiške ljepotice. U onoj, komunističkoj, Banjaluci bili su autoriteti predvođeni Živkom Radišićem koji su jako dobro znali šta, kako, zašto, kuda i koliko. Danas se samo tumara „od nemila do nedraga“, mediokriteti su se domogli „pameti“, a klub je postao tema sprdnje, stigao na margine nižerazrednog bh. rukometa, u Evropi su za njega i zaboravili.

U posljednje vrijeme malo je onih koji su se dokazali u sportu, a jedan među njima je i aktuelni direkktor ŽRK Borac Darko Savić. Čovjek radi u tišini, miru, bez samoreklamiranja i demonstriranja sujete. U komplikovanom vremenu zavisti, pakosti i sujete najozbiljnije je shvatio svoj zadatak i profesionalno se odnosi prema poslu i funkciji koju obavlja. Zašto on ne bi dobio priliku, ali sa timom koji će on da izabere, a ne koji će neko da mu naturi nepotizmom, da li političkom, rodbinskom, sportskom, finansijskom... Svako ima pravo da bira svoj tim i sa njim odgovara „Nadzornom odboru“ za (ne)uspjehe.

Potrebni su, u ovom kritično-ključnom trenutku, trezvena glava i racionalno rješenje ili će, u protivnom da bude: „Zbogom Borče naš!“

RK Borac pobjednik Kupa IHF 1991 FOTO: arhiva sportdc

Ako Rukometni klub Borac, danas, uopšte ikoga i interesuje? Osim onih koji u njemu vide svoj ćar – da izgrade društveno-životni status i dignu svoj rejting sujete!

Da li je danas biti i raditi u RK Borac, uopšte, časna privilegija i dostojanstvo?

Čekamo nekoga ko će glasno da uzvikne, bez stida i sramote: „NE DAMO RK BORAC!“

Nema glasa, nema ni energije...

Umiriće se sve i plakaće se ravnodušno!

Bio jednom jedan Borac, rukometni.

Smrtni grijeh...