"Lešinari" na stadionu "Stožice" preživjeli torturu FOTO: sportdc

Bila je, i prošla Ljubljana. Stadion u Stožicama svjedočio je novom, istorijskom uspjehu fudbalera Borca. Banjaluka je i dalje ostala na fudbalskoj mapi Starog kontinenta ovog proljeća. Sudar nekadašnjih zemljaka protekao je u velikim tenzijama. Manjeg intenziteta na terenu, a divljački na tribinama.

Biće posla za disciplince UEFA...

Slovenci su pokazali svoje pravo lice i naličje. Mnogi od aktera utakmice u Ljubljani, svjedočili su urbanom potonuću u duboki mulj bivše „braće“ čiji su novinari, poslije banjalučkih 90 minuta, držali moralne, profesionalne i ljudske lekcije Borcu, Banjaluci, Republici Srpskoj... U Sarajevu, što je jako tužno, Borac ne doživljavaju kao svoj klub! Otud i podrška grada na Miljacki „čestitim“ i „poštenim“ slovenačkim novinarima poput Mihe Zupana, koji je u svom podkastu opleo po „divljacima u Banjaluci“ i „stadionu na kojem se ne može igrati Evropa“.

Olimpija, to je istina, ima bolji stadion od Borca, na kojem igra reprezentacija, a u Banjaluci nacionalni tim nije zaigrao još od 2001. godine i gostovanja SR Jugoslavije za 75. rođendan Borca. „Zmajčeki“ su mnogo skuplji tim nego što je to šampion Premijer lige BiH, imaju trenera iz Real Madrida, za razliku od Borca čiji je strateg iz Edukativnog trenerskog centra u Sarajevu. Međutim, protiv Borca nisu imali srce!

U obje utakmice, i u Banjaluci i u Ljubljani, Slovenci su se kvalifikovali kao huligani. U Republiku Srpsku su došli sa drvenim palicama da se tuku s domaćim simpatizerima, lomili stolice na istoku i bacali ih prema publici. U Stožicama su goste iz Banjaluke napali bakljama i uvredama, uslijedio je odgovor sa vatromet topovskim udarima i sličnom retorikom... Došlo je i do bliskog, fizičkog kontakta. Sva sreća nema povrijeđenih.

Navijači iz Banjaluke su preživjeli klasičnu torturu, ne samo u Ljubljani, već od starta, kada su u Gradišci, preko Save, kročili na tlo raspadajuće Evropske unije.

Divljaštvo je isplivalo na površinu, u slovenačkoj režiji. Repertoar uvreda nije stanovao samo na tribinama iza golova. Na zapadu su verbalno, poneko i fizički, napadani pojedinci od grupacija samo zato što kod sebe imaju nešto u crveno-plavim bojama. U novinarskoj loži represija. Jedan od domaćih novinara počeo je iza pulta da tjera predstavnike „sedme sile“ iz Banjaluke koju su se već smjestili, raspakovali stvari i čekali početak utakmice.

-Ovo je naš pult, za novinare i ljude s Radija Ljubljane morate se pomaknuti – rekao je jedan stariji slovenački novinar, bez ljubaznosti i izvinjenja, zapovjedničkim tonom.

Mlađe i prostodušne kolege iz Republike Srpske, s odlikama bezgrešnosti, počele su da se pakuju i povlače, a onda je Slovenca upitao iskustveno Slavko Basara iz Sportskog Žurnala, gotovo zaštitnički prema saborcima po profesiji:

-U čemu je problem?

-Ohhh, izvinite, izvinite ja sam pogriješio. Evo našeg pulta gore, iznad vas. Ostanite tu slobodno.

Čista provokacija!!!

Kada je utakmica kranula taj neurbani starčić i press „zapovjednik“ u novinarskoj loži Stožica počeo je sa salvom uvreda, šovinističkih primjesa i psovkama da „časti“ goste koji su došli da izvještavaju sa utakmice Borca koji bilježi, možda, i najbolje rezultate u svojoj 99 godina dugoj istoriji.

Neka ga je sramota godina!

Ima i u Ljubljani dobrih ljudi, uvjerili smo se u to, ali je sve manje izvornih Slovenaca. Glavna ćevabdžinica na Prešernovom trgu se zone „Sarajevo 84“, kultna i nostalgična, sa sjajnim roštiljom i izvornim pivom istog naziva!

I u tom ambijentu multikulturalne Evropske unije na svakom trećem ili četvrtom izlogu, pijaci kraj rijeke Ljubljanice, ispod zgrada austro-ugarskog tipa, u vrećama leže beskućnici i prosjaci... Jugoslovensko doba u ovoj republici to ne poznaje.

Nećemo se vraćati u prošlost, ali ćemo tužno konstatovati: Slovenci su u Jugoslaviji važili za najnaprednije i „najpametnije“ u društveno-političkoj zajednici Avnojevskih granica. Uvozili su svježe voće od Vardara pa do Triglava, a prodavali su „Fruktal“ u tetrapaku po deset puta skupljoj cijeni. „U suradnji s prirodom“, baš kao i brendiranu radensku „Tri srca“.

Mislili smo sve do četvrtka, 20. februara 2025. godine, a onda smo doživjeli razočarenje.

Ako je Jugoslavija, sa tim i takvim, „sposobnim“ Slovencima, bila daleko ispred Evropske unije, kako se dogodio „salto mortale“ da ti i takvi „inteligentni“ Slovenci postanu najniža klasa briselske birokratije u kojoj mogu da „glume“ autoritet jedino Hrvatima, samo zbog godina „staža“, ali ne i umijeća?!  

Banjaluka je u Republici Srpskoj više nego u Bosni i Hercegovini, geografski zapadno sa istočnim duhom. I srčana, beskompromisna i požrtvovana!

Na najbolji način je to pokazao Borac u Ljubljani, predstavljajući svoju otadžbinu i, silom prilika, društveno-političku zajednicu „sašivenu“ u Dejtonu.

Šta bi Slovenci dali da je njihova Olimpija kao naš Borac, evropski klub?

Celje, ipak, nastavlja da predstavlja Sloveniju u Evropi, zajedno s Borcem u tandemu, kao jugoslovenski klubovi drugoligaškog kvaliteta.

Nema ni Zvezde, ni Dinama, Hajduka, Partizana, Vojvodine, niškog Radničkog, Veleža, Sarajeva, ni Želje...

Borac je evropski, a Olimpija ostaje, samo, slovenačka i provincijska. Dokazuje to i nelogičnost sa utakmice u Ljubljani kada je pogrdno skandirano Aleksandru Vučiću, predsjedniku Srbije?

„Evropski“ Slovenci sve više gledaju ka istoku. Vjerovatno imaju „debeo“ razlog, ali su se na Stožicama uvjerili da će ubuduće morati da plaćaju ulaznicu putujući ka Suncu teritorijom Krajine!

P. S. Samo naprej, provincialni zahod.