Tajana Đukanović

Tajana Đukanović je mlada i talentovana djevojka koja je uspjela da napravi značajan iskorak u svijetu fudbala. Bivša fudbalerka, a danas fudbalski sudija, Tajana je svojim radom i posvjećenošću osvojila srca mnogih ljubitelja sporta. Iako je na terenu započela kao fudbalerka, danas je na putu da kao sudija izgradi jednu respektabilnu karijeru. Prethodnih dana imali smo priliku da sa njom obavimo kratki razgovor, tokom kojeg nam je otkrila više o svom fudbalskom i sudijskom putu. U ovom intervjuu, saznaćete više o izazovima sa kojima se susreće kao žena u ovom domenu sporta, njenim ambicijama i planovima za budućnost.

-Tajana, započela si svoje fudbalsko putovanje još sa 11 godina u Školi fudbala „Montevideo“ u  Mrkonjić Gradu. Kakvo je bilo tvoje iskustvo kao mlade fudbalerke koja je trenirala sa dječacima?

-U početku bilo je to veliko iskustvo jer sam kao djevojčica trenirala sa dječacima. Mislim da je bilo izazovno, ali istovremeno i veoma podsticajno. Na početku sam osjećala neku vrstu razlike, jer sam bila jedina djevojčica, ali od samog početka sam se osjećala prihvaćenom i podržanom. Dječaci su mi često pomagali, iako sam znala da moram da budem spremna da dajem sve od sebe da bih se dokazala. To iskustvo mi je pomoglo da razvijem snažan karakter, disciplinu i da naučim kako da se nosim sa izazovima, što mi je kasnije mnogo značilo u ženskom fudbalu.

-Poslije tri godine u školi fudbala, prešla si u ŽFK „Borac“. Šta te je motivisalo da doneseš tu odluku i kako je na tebe uticao taj prelazak iz Mrkonjić Grada u Banja Luku?

 -Nakon tri  godine provedene u Školi fudbala „Montevideo“, odlučila sam da pređem u ŽFK „Borac“ na preporuku svog trenera Dragana Janjanina, koji od početka pa sve do dan danas bio uz mene i pružao mi podršku. To je bio logičan sljedeći korak u mojoj fudbalskoj karijeri. U „Borcu“ sam vidjela veće mogućnosti za napredovanje, i kao fudbalerka, i kao osoba. Bio je to veliki korak, jer sam prelazila iz Mrkonjić Grada u Banju Luku, što je značilo da su moji treninzi i utakmice bili mnogo ozbiljniji i intenzivniji, a takođe sam dobila priliku da budem dio većeg i raznolikog fudbalskog okruženja. Iako nisam preselila u Banju Luku, svakodnevno mi je mama pružala veliku podršku tako što me je vozila 3-4 puta sedmično na treninge i utakmice. Ta promjena mi je donijela novu motivaciju i omogućila mi da osjetim ozbiljnost fudbala na višem nivou. Bilo je mnogo stresno, ali istovremeno i uzbudljivo jer sam mogla da se takmičim sa nekim od najboljih igračica u našoj ligi i tako značajno napredujem.

-Kako je tekao tvoj napredak u Borcu i kako gledaš na rezultate koje ste postigli osvojivši Kup Republike Srpske i pored toga odigravši još dva finala?

-Moj napredak u ŽFK „Borac“ bio je veoma dinamičan i značajan za moj fudbalski razvoj. Trening je bio mnogo intenzivniji, a konkurencija jača, što mi je omogućilo da ubrzam svoje usavršavanje i naučim nove aspekte igre. Kako sam napredovala, tako sam dobijala sve više povjerenja od trenera i saigračica, što mi je dodatno pomoglo da razvijem svoje vještine i samopouzdanje. Što se tiče rezultata koje smo postigle, osvajanje Kupa Republike Srpske bio je veliki uspjeh za nas i jedan od najvećih trenutaka u mojoj karijeri. Time smo pokazale da možemo da budemo konkurentne na visokom nivou, a taj uspjeh je bio dokaz svih napora koje smo uložile u rad i pripremu. Pored toga, što smo uspjele da dođemo do dva finala, pokazuje našu stabilnost i upornost kao tim. Rezultati su bili odraz rada i posvećenosti, ali istovremeno su nas motivisali da nastavimo da radimo još teže i težimo ka većim uspjesima. Bez obzira na neke neuspjehe u finalima, na kraju smo iz svega toga izašle jače, sa jasnim ciljem da i u budućnosti nastavimo da osvajamo i pravimo istoriju. Takođe sa kadetskom selekcijom smo osvojile 2. mjesto u Premijer ligi BiH.

-Nakon što si prešla iz kadetkinja u seniorke, kakve su razlike u treningu i konkurenciji? Koliko ti je bilo izazovno prilagoditi se tim novim uslovima?

-Prelazak iz kadetkinja u seniorke bio je veliki korak i značajna promena. Treninzi su bili mnogo intenzivniji i zahtjevniji, kako fizički tako i taktički. U seniorskoj kategoriji, konkurencija je mnogo jača jer su svi igrači već razvili svoje vještine i imaju mnogo više iskustva. To je podrazumijevalo da sam morala da prilagodim svoj pristup treningu, da budem spremnija i disciplinovanija, jer sam odjednom bila dio mnogo ozbiljnije i konkurentnije sredine. Izazov je bio veliki, ali istovremeno veoma motivišući. U početku mi je bilo teško da se naviknem na veći intenzitet, ali uz podršku trenera i saigračica, polako sam počela da se prilagođavam. Morala sam da radim na svom mentalnom i fizičkom stanju, da uradim više od drugih kako bih se izborila za svoje mjesto u timu. Uz sve te izazove, bilo je i veoma uzbudljivo jer sam osjećala da napredujem i da rastem kao igrač, što mi je davalo dodatnu motivaciju da nastavim dalje.

-Nedavno si fudbalsku karijeru zamijenila sudijskom. Šta te je potaklo ka suđenju i kako si se osjećala kada si položila prve ispite za sudiju?

-Prelazak iz igračke karijere u sudijsku ima mnogo razlika. Kao igrač, fokusirala sam se na svoje individualne performanse i na timsku igru, ali kao sudija, moj zadatak je da osiguram da igra bude fer, poštujući pravila i donoseći odluke u trenutku. Suđenje zahtjeva potpuno drugačiji pristup, jer je odgovornost mnogo veća — morate donositi odluke koje mogu uticati na ishod utakmice i na samu dinamiku igre. Razlika u odgovornosti je ogromna. Kao igrač, mogu da se fokusiram samo na svoj učinak i na svoj tim, ali kao sudija, moram da imam pregled nad cjelokupnom igrom, da pažljivo pratim svaki detalj i da odmah donesem odluke. Brzo razmišljanje je ključno jer ponekad morate donositi odluke u djeliću sekunde, kao što je procjena faula ili da li je bio ofsajd. Nema vremena za dvoumljenje ili razmatranje drugih opcija. Time što sam već imala duboko razumijevanje igre kao fudbalerka, lakše mi je bilo da uđem u ulogu sudije, jer sam mogla da razumijem različite situacije koje se dešavaju na terenu. Ali, iako sam bila dobro upućena u igru, kao sudija sam morala da naučim da budem neutralna i da održim distancu. Moje odluke nisu bile zasnovane na emocijama ili ličnom iskustvu sa igračima, već isključivo na tome šta se dešava na terenu u tom trenutku. Sudijski rad podrazumijeva i veliku koncentraciju i sposobnost da se brzo reaguje u stresnim situacijama. Ponekad moram da donesem odluku koja nije popularna, ali koja je pravilna, što može biti izazovno, jer kao sudija morate biti čvrsti u svojim odlukama i ne dozvoliti da vas pritisne atmosfera na terenu.

-Tvoje iskustvo sa suđenjem počelo je na dječijim utakmicama. Kako ti je bilo prvi put suditi na takvim utakmicama?

-Moje prvo iskustvo sa suđenjem na dječijim utakmicama bilo je zaista zanimljivo i potpuno novo. Ti igrači su bili veoma mladi i često još nisu poznavali sva pravila igre. To je bila odlična prilika da se upoznam sa ulogom sudije u okruženju gde je fokus bio više na učenju nego na striktnom poštovanju svih pravila. Prvi put je bilo malo stresno jer sam morala da se nosim sa situacijama gde deca ponekad nisu ni znala zašto se nešto svira ili ne dozvoljava, ali sam pokušavala da im pružim objašnjenja na njima razumljiv način. Kao sudija, bilo mi je važno da ostanem mirna i da pružim podršku, jer su se djeca često osjećala zbunjeno ili nervozno. Bilo je to odlično iskustvo za početak, jer sam naučila kako da uskladim disciplinu sa obrazovanjem mladih fudbalera. Naravno, u tim trenucima sam morala da donesem odluke koje su pomagale djeci da razumiju pravila i kako igra funkcioniše, što je na kraju bilo korisno i za njihov razvoj kao igrača. Bilo je puno smijeha i zabave, ali i važnih trenutaka koji su mi pomogli da se razvijam kao sudija i da postanem samouvjerenija u ovoj novoj ulozi.

-Trenutno sudiš u područnoj ligi Banja Luka. Koji su najveći izazovi kada sudiš seniorima i kako se pripremaš za takve utakmice?

-Suđenje u područnoj ligi Banja Luka za seniore, posebno kao žena na terenu, predstavlja značajan izazov. Kada sudim odraslim ljudima, sa svim njihovim iskustvom i fizičkom snagom, potrebno je mnogo više samopouzdanja i dosljednosti. Ponekad je teško jer kao žena na terenu moram da pokažem autoritet, a istovremeno održim poštovanje sa svim igračima, koji su često stariji i iskusniji. U takvim situacijama, važno je da im pokažem da sam  odlučna u svojim odlukama, kako bi mi povjerovali i poštovali moju ulogu. Još jedan veliki izazov je upravljanje emocijama igrača koji ponekad mogu biti veoma agresivni. U tom kontekstu, kao žena, važno je da pokažem da sam ravnopravna i da mogu da se nosim sa tim pritiscima. Zadatak mi je da ostanem mirna, profesionalna i da se fokusiram na igru, ali takođe da budem čvrsta u donošenju odluka, čak i kada mi se čini da su igrači nezadovoljni ili neprijatni prema meni. Priprema za takve utakmice uključuje ne samo fizičku pripremu, već i mentalnu snagu. Takođe, detaljno pregledam sve situacije koje mogu izazvati konfuziju ili napetost na terenu i pripremam se da na njih odgovorim brzo i sigurno. Na kraju, znam da kao žena na terenu možda moram da uradim više od drugih sudija da bih stekla poštovanje, ali kako utakmica teče igrači stiču povjerenje i sve to ide svojim tokom.

-Sudila si finale turnira za djevojčice u Boriku, gdje si bila prva žena sudija u istoriji tog turnira. Kakvo je bilo tvoje iskustvo i kakve su bile reakcije?

-Suditi finale turnira za devojčice u Boriku bilo je zaista posebno iskustvo. Biti prva žena sudija u istoriji tog turnira bilo je veliki izazov, ali i velika čast. U početku, osjećala sam se pomalo nervozno jer sam bila svjesna da je ovo prvi put da žena sudi na ovakvom  turniru, ali sam istovremeno bila ponosna što sam dobila tu priliku. Igrači i treneri su me respektovali kao sudiju i pojačala sam svoje samopouzdanje za buduće izazove. Time što sam bila prva žena sudija na ovom turniru, osjećala sam da sam otvorila put i drugim ženama koje možda razmatraju da se bave suđenjem u fudbalu. Time sam pokazala da pol nije prepreka za uspjeh u ovom sportu i da žena može da bude dio ozbiljnog i profesionalnog okruženja u fudbalu.

-Pored sudijske karijere trenutno studiraš fizioterepiju. Kako uspijevaš da kombinuješ fakultet sa sudijskim obavezama i šta bi poručila drugim mladim djevojkama koje razmatraju sličan put?

-Kombinovati studije fizioterapije sa sudijskim obavezama nije lako, ali uz dobru organizaciju i posvećenost, sve je moguće. Predavanja su obično  poslije podne radnim danima, vikendom sudim, tako da u toku dana se usklade treninzi, učenje i druženje. Najveći izazov je upravo to što oba puta zahtijevaju veliku koncentraciju i energiju, ali ono što mi pomaže je moja ljubav prema oba poziva. Kada imate strast za nečim, lakše je pronaći balans. Takođe, važna je i podrška koju dobijam od porodice i prijatelja koji mi pomažu da uspijem da sve uklopim. Čime god da se bavite najvažnija je podrška. Ja sam imala tu sreću da je moja mama uvijek bila uz mene i širila mi krila, vjerovala je u mene više nego ja sama.

Što se tiče poruke drugim mladim djevojkama koje razmatraju sličan put, željela bih da im poručim da ne odustaju od svojih snova, bez obzira na prepreke. Ako imaju ljubav prema nekom sportu i žele da se bave suđenjem ili ako ih zanima neka druga profesija poput fizioterapije, važno je da ne dozvole da im to bude prepreka. Balansiranje ovih obaveza nije lako, ali sa dobrim planom, odlučnošću i ljubavlju prema onome što rade, sve se može postići. Uvijek je važno slijediti svoje strasti i raditi na sebi, jer samo tako možemo da budemo uspješne i u sportu i u drugim životnim oblastima.

Privatni arhiv