Tiho prođe još jedna fudbalska godina, kao oblak što se lagano spusti nad Leotarom.

U godini kada su tribine više ćutale nego što su pjevale, kada je svako navijanje zvučalo kao eho davno prošlih dana, Leotar je ispisao još jednu stranicu svoje fudbalske povijesti. Stranicu bez zlata, bez velikog slavlja, ali ispunjenu znojem, tišinom i tvrdim korakom na ivici nade.

Trideset i četiri puta su plavo-bijeli izlazili na teren. Četrdeset i dva puta poslali loptu u mrežu. Ni malo, ali ni dovoljno da zapale nešto više od povremenih uzdaha. U svakoj utakmici nagovještaji su se probijali, ali vatra nikad nije zaplamtjela. Iskre su padale po travi, ali nisu prerasle u požar.

Ipak, među svima, jedan glas odzvanjao je najglasnije – Ognjen Đuričin, sa osamnaest golova. Treći golgeter Prve MTEL lige RS. Najsjajnija tačka ove prigušene sezone. Promašivao je ali i itekako pogađao.

Odbrana nije poklekla. Dvadeset i devet puta primili su gol, ali to je bila jedna od najboljih statistika u ligi. Ali šta vrijedi odbrana ako se ne slavi gol više? Nije bilo dovoljno. Nije bilo ni za više, ali bilo je dovoljno da kažemo – nismo se raspali.

Dva trenera – Šaraba i Jagodić, dvije vizije, jedan put. Mladi su dobijali minute, ali ne i prostor. Dobijali su utakmice, ali ne i vjeru. Neće im se zamjeriti, ali im nedostaje iskustvo. Jer u vremenima obnove, a Leotar je žarko želi, fudbalska mladost nije luksuz, nego osnova.

Deveto mjesto – ni gorko, ni slatko. Ni poraz, ni trijumf. Samo prolazna kiša nad Policama, koja pere, ali ne nosi. Dvanaest pobjeda, devet remija, trinaest poraza – balans koji ne ostavlja ukus, već prazninu. Ali i praznina može biti plodna zemlja za novu sjetvu ako se pravilno razmišlja.

Ne smijemo zaboraviti – finale Kupa Republike Srpske. Poražen je Leotar od Borca u Banjaluci, ali put do finala nije bio slučajan. Bila je tu borba, vjera i dostojanstvo. Nije utjeha, ali nije ni ništa. I onda navire sjećanje… sjećanje na 2003, kada se šampionska pjesma razlila sa Polica. Tog maja bili smo šampioni, a ovog maja smo se borili za opstanak. Tužna slika.

Jedan dobitak ostaje – novi teren u kasarni. Trava koja će, ako bud kako treba, pamtiti prve korake nove generacije. Tlo pod nogama mladih, temelj koji neće odmah roditi plodove, ali će – ako bude sunca i strpljenja i krvavog rada – iznjedriti nešto vrijedno.

Pripreme za sljedeću sezonu? Odavno su već trebale početi. Jer nova sezone je sve samo ne obična – biće jubilarna. Leotar slavi sto godina. Vijek nade, borbe, ponosa, padova i ustanaka. Sto godina fudbalske emocije koja nije uvijek bila pobjednička, ali je uvijek bila vjerna.

Gdje će Leotar dočekati tu godišnjicu? U Prvoj ligi Republike Srpske. Da li mu je tu mjesto? To se ne mjeri riječima, već rezultatom. Samo jedan pravougaonik ima pravo na presudu – zeleni teren.

Legendarni Sep Herberger, tihi fudbalski mudrac, nekada je rekao:
„Lopta je okrugla. Utakmica traje devedeset minuta. Sve ostalo je samo teorija.“

Mi bismo dodali – teorija koja se ne ostvaruje bez truda, bez ljubavi, bez žrtve. I krvavog rada.

Treba poštovati one koji ulaze na stadion kada kiša pada, kada se gubi, kada niko drugi ne gleda, kada se čuju uzvici negodovanja sa tribina – njihovo srce zna. Oni ne traže pobjedu – oni traže borbu, dresove natopljene znojem i fudbalski smisao. A smisao se ponekad krije baš u tome – ostati, preživjeti, ne pasti.

Leotar je ove sezone preživio.

A to, prijatelju, ako ćemo staviti prst na čelo,  – to je već nešto.

To je temelj.

To je početak.

Iz grešaka se uči. Ako smo pametni.