Foto: FS BiH

Postoje pobjede koje znače prolaz i postoje pobjede koje znače mnogo više od rezultata. Ono što je reprezentacija Bosne i Hercegovine uradila u Kardifu protiv Velsa ne može se svesti na 1:1 i 4:2 na penale. To je bila utakmica u kojoj su „Zmajevi“ konačno pobijedili sebe.

Pet puta smo stajali pred vratima velikog takmičenja i pet puta ostajali na istoj strani. U tim trenucima, baraž nije bio samo protivnik, nego stanje, nervoza, sumnja, težina u nogama i mislima. U Kardifu se prvi put dogodilo nešto drugačije. Kada je bilo najteže, ovaj tim nije pao.

Primili su gol. Pogriješili su. Bili su nadigrani u dijelovima utakmice. Promašili su velike šanse. Prokockali su penal na početku serije. Sve ono što nas je ranije lomilo sada nas nije slomilo.

Naprotiv. Ostali su zajedno. I upravo tu leži suština ove pobjede.

Ovo nije bio savršen meč. Daleko od toga. Ali je bio savršen odgovor na pitanje koje nas prati godinama, imamo li tim koji može izdržati pritisak baraža.

Odgovor iz Kardifa je jasan, imamo.

Kada je Edin Džeko u 86. minuti pogodio za izjednačenje, to nije bio samo gol za 1:1. To je bio trenutak u kojem se ova generacija odbila predati. U kojem je rekla da neće još jednom prihvatiti sudbinu prethodnih baraža. A kada je došla penal serija, trenutak koji je znao biti koban, ovaj put donijela je nešto drugo, mirnoću, vjeru i odlučnost.

Promašaj na startu penal serije nije ih uzdrmao. Nastavili su. Jedan po jedan. Sigurno. Hrabar pristup, hladna glava i srce na pravom mjestu.

I zato ova pobjeda ima težinu.

Ne zbog toga što nas je odvela u finale baraža, nego zbog načina na koji je ostvarena.

Selektor Sergej Barbarez nakon utakmice je rekao da ovakve mečeve ne dobija samo kvalitet, dobija ih tim. Kardif je bio potvrda toga. Ova reprezentacija možda nema najveća imena, ali ima ono što se ne može kupiti niti izmjeriti, karakter, zajedništvo i vjeru.

To je dodatno naglasio i predsjednik Vico Zeljković, koji je poručio da su momci pokazali veliko srce, karakter i hrabrost i zasluženo došli na korak od plasmana na Svjetsko prvenstvo, uz jasnu poruku da domaći teren u Zenici može biti ključna prednost. Njegove riječi možda najbolje oslikavaju ono što se vidjelo na terenu, tim koji vjeruje i koji zna koliko vrijedi.

To se gradilo kroz cijele kvalifikacije. Pet pobjeda, samo jedan poraz, borba za direktan plasman do posljednjeg kola. Pojava novih igrača koji su donijeli energiju i hrabrost. Hemija koja se vidi na terenu. Sve ono što je često nedostajalo u prethodnim ciklusima sada postoji.

Kerim Alajbegović, momak od 18 godina, ušao je u igru i promijenio ritam utakmice. Izveo korner iz kojeg je pao gol. Kasnije preuzeo odgovornost i pogodio odlučujući penal. To nisu samo potezi, to su poruke o budućnosti.

Uz njega, tu su i Dedić, Bajraktarević, Memić, Muharemović, Demirović, generacija koja dolazi i ne plaši se velikih scena. A uz njih stoje Džeko, Kolašinac i ostali koji znaju kako se nosi težina dresa.

I zato, bez obzira na to šta će se dogoditi u utorak protiv Italije, jedan cilj je već ispunjen.

Bosna i Hercegovina je dobila reprezentaciju. 

Reprezentaciju koja ne odustaje. Koja se vraća iz teških situacija. Koja vjeruje i kada stvari ne idu kako treba. Reprezentaciju koja ne gubi glavu kada je najvažnije.

Italija jeste favorit. Italija je ime, tradicija, kvalitet i iskustvo. Ali ovo više nije ona Bosna i Hercegovina koja u baraž ulazi sa strahom.

Ovo je tim koji je već pobijedio najvećeg protivnika, sopstvene sumnje.

Zato utakmica u Zenici nije samo borba za Mundijal. To je prilika da ova generacija zaokruži priču koju je počela graditi. Ali čak i ako taj posljednji korak bude najteži, ono što smo dobili u Kardifu ostaje.

Dobili smo vjeru. Dobili smo identitet. Dobili smo tim koji ima budućnost. A to je, možda, najveća pobjeda od svih.

Utorak donosi novu šansu. Možda i najveću. Ali ovaj put, šta god bilo, znamo da imamo na koga da se oslonimo. I to mijenja sve.