Danas se navršava devet godina od smrti dr Milana Jelića. Ta smrt bila je brza, bolna, iznenadna, da se ne povjeruje. Odvojila je supruga Milici, tatu Peri, Republici Srpskoj predsjednika šestog po redu, fudbalu čitavog regiona stvaraoca i pregaoca, a u sivim vremenima nestala je svjetlost koja je ulivala optimizam.

Bila je nedjelja, nešto iza 17 časova. Od tada, svaka nedjelja, i kada bi je ispisivali na svoj način, crveno je slovo u kalendaru. I da je bilo koji drugi dan, crvenio bi se od tuge i nemoći da se zadrži čovjek kakvih je danas malo.

Porodica je ostala bez svog stuba, Modriča bez prvog u redu, Srpska bez omiljenog predsjednika i državnika, studenti bez profesora koji je sijao znanje, pozitivnu energiju, ali i dobrotu. Fudbalski poslenici izgubili su svog pregaoca i pokretačku snagu. Mile, Špiro, Nebojša, Mladen, Svika, Mitar, Krba, Sivac, Vid, Tomo... ostadoše bez prijatelja i saradnika onda kada je mogao najviše i kada je sve što je posjedovao njegoševski svima dijelio.

Nikada, nakon te nedjelje, kukavica nije napuštala Trebavu i Dugu njivu! Nikada 30. septembar više nije bio običan dan! Nikada više Modriča nije imala onu ljepotu, onaj cvrkut ptica, punu Majnu, jasan pogled. Nikada više fudbalska lopta nije "govorila" kao prije te nedjelje. Niti je stadion u Modriči ostao sportski ljepotan kome se mnogi diviše.

Odlaskom predsjednika i državnika, profesora i vječitog mladića, supruga i roditelja, fudbalofila i prijatelja stvorila se praznina u kojoj se punih devet godina gomilaju sjećanja, slažu uspomene, prelistavaju slike prošlosti.

Da može biti što biti ne može nauka bi još snažnije bilježila podvige. Srpska bi imala više prijatelja, Modriča bi bila ovozemaljski raj, a u gradić podno Majne dolazili bi, kao nekada, Mišel Platini, Dragan Piksi Stojković, Dževad Prekazi, Blaž Slišković...
Razigranoj duši malo je potrebno za istinsko zadovoljstvo, ali od jedne nedejlje i sve do sada ni igre ni zadovoljstva.

Najviše bole prerani odlasci!

A da nije njih, zar bi na Gradskom groblju modričkom onoliko bila glasna tišina? Zar bi se tako kristalno jasno vidjelo ko je prijatelj, a ko ono drugo i Modriče i Republike Srpske, porodice Jelić i fudbalske igre? Zar bi Tomo i Slađan uz svaku kafu patili i govorili netremice o onom što nedostaje kao da listaju spomenar djetinjstva? Zar bi Modriča bila daleko od fudbalske Evrope, a rivalstvo Partizana i Crvene zvezde produbilo do te mjere da prijeti da postane dva svijeta, dva bezumlja ljudi iste krvi, navika, ljudskih i profesionalnih sudbina?

Nema više dragog Milana Jelića, ali svih devet godina od tada tražimo ga po sjećanjima, očekujemo da dođe i vjerujemo da nikada i nije otišao od nas.

Danas kada slabo ko kome vjeruje, kada drug drugu je nedrug, a brat bratu razbrat, Milan Jelić gleda sa oblaka svoje neprolaznosti, okuplja nas da kroz druženja ekipa i sportske mladosti kojoj se toliko divio i u koju je silno vjerovao, pomjeramo granice, učvrstimo stara i započnemo da gradimo neka nova prijateljstva.

On je u fudbalu uživao, u njemu i sagorio, ali je čvrsto vjerovao kako fudbalska lopta ima dušu jer u nebo leti.

Poletjele su emocije na vrijeme neko prošlo, naviru sjećanja na dragog prijatelja i nerođenog brata koji je za 51 godinu života uradio toliko da generacije nakon njega neće uspjeti.

Do posljednjeg daha bio je ono što je i najteže - bio je čovjek! Pomažući bolesnim da ozdrave, gladnim da se nahrane, nerazumnim da se urazume, zatalasanim da prepoznaju pravi put, dr Milan Jelić za života je postao legenda.

Prenoseći i kroz ovakve manifestacije sjećanja na velikog čovjeka, ljudskog dasu i gorostasa, sve se čini da "Šumo" ostaje među nama dok čovjek po zemlji bude hodao, a sveci sa neba red zavodili među nama ovakvim - kakvi smo!

Slika jednog vremena i lik velikog čovjeka u ramu su pozlaćene vrijednosti. Trepere kroz sve ove godine i ulivaju nadu da ćemo biti ljudi u čijem srcu ima dovoljno mjesta za svakog.

Jedno srce je prestalo da kuca 30. septembra 2007. godine, a da nije svaki provedeni dan sa Milanom Jelićem bio bi novi praznik u životu. Otišao je Milan Jelić u svijet besmrtnih, ostala je najdublja emocija, pa se čini da on nikada i nije nas napustio, nego da je tu i da postoji.

Sve ove godine...