Danas na Jahorini monstruozan dan. Dvije boje. Bijela i plava. Za neizdržati. Užas...Od sunca ne možeš da gledaš,a od snježne bijeline moraš da ’’bježiš’’ na skijamja...Bilo je fenomenlano. Jeste, nedostaje na nekim mjestoma snijega. Tačnije bilo bi bolje da ga ima malo više,ali...Valjda ćže ga biti. Nadati se. A jutros kada sma kretao mislio sma da cu gore baš imati ružna dan. U Istočnom Sarajevu magla, ne vidi se prst pred nosom...Krećem u pola devet i nakon tri-četiri kilometra udarac u glavu. Pravo u glavu. Sunce, ni oblačka...Kakav je to prelaz. Za infarkta. Na svu sreću izdržljiv sam ja, pa guram na planinu.

Brzinsko presvlačenje u radno odijelo. Što brže to bolje...Više će se raditi. I odmah na lift. Dvije đice da se ’’osjeti’’ teren, pa na vrh...Vožnja užas...Udarilo sunce u glavu i lice,pa je tu bila potrebna Nivea...Evo me ko Ronaldo. Nivea i Real...To je pravi spoj,. Pa tako i Nivea i ja. Kad siđem u Istočno Sarajevo biću kao da sma bio kod asngeline Lučić na kvarcanju...Nju sam sren na planini. Radi,. Uči djecu skijati,a kad vidim kako skija na ’’rikverc'' dođe mi da joj otmem skije. Ljubomora, valjda.

Po planini ’’ganjam’’ goste i uganajm. Jedna porodica iz Italije, jedan Border iz Švice, dva druga iz Novog sada. Naučila skijati na Kopaoniku, sada se zaljubili u jahorinu. Tako i treba. Kop je fensi, ovo je skijanje. Pa dva druga iz Bijeljine. Naišli, zauistavili se i snimljeni...Prepoznali me. To je pravo zadovoltsvo. A onda bingo...

Na stazi zatičem 78-godišnjeg Haruna Pašu Hrapovića,sa kćerkom Almom i unukom Svenom. Starina skija i to kako. Odlično. Prvi put na Jahorinu došao 1953 godine...Ja se rodio 57. Svaka čast Paši i njegovim. Snimljen je i on. Atrakcija. Niko ne bi rekao da ima toliko godina i da skija,a kako pogledajte u nedjelju...Top!

Pšričamo i smojemo se. Imamo dodatrnih tački. Pašina supruga mrzi planinu, Almin suprug istoi tako. Moja Nataša je ne voli ni na fotografiji... Šta da se radi. Tako je. Njima ono što nas čini srećnim izgleda blesavo..

Povratak kući, a na povrtaku zvoni telefon. Javlja mi se drug i kaže mi sutra te na planini čeka jedan vaterpolista. Sve sma dogovorio. Naravno zadovoljan sam. Sutra valja opet ići i mučiti se. Šta da se radi...

Ono što me čini srećinim je da mi sve više ljudi prilazi i čestita. Gledaju i ućivaju. Moram i ja da pohvalim stazu ispod šestosjeda Ogorjelica. Proširena, tvrda, čvsrta...Onog uskog lijevka desnom stranom više nema. Sada je tu poljana. Odlično to izgleda. Treba reći. Baš je zadovoljstvo sada ići tim dijleom,a i moni putevi prije pretposlendje prelomnice ka šetsojedu odličnhi. Možeš izbječi onu strminu,ako te uhvati strah...I jedna zamkjerka. Rješite nešto sa onom rampom...Ostavlja ružnu sliku. Parking naplatiti, nije sporno,ali rampa nije rješenje...Nekako me asocira na neku ružnu prošlost... Moćže se sigurno pronaći rješnje.

I sada za kraj, Srdačan pozdrav tandemu...Sanelu i Stefanu. Znam da čitate,a kad vas već zabavljam mogli bi pozvati na neki sok...Ja sma sportski tip i ne pijem,a vas dvojica sebi zovite šta hoćete!!! „Što vam teško „... što reče čuveni reper...