Piše: Tomo MARIĆ

Biti navijač Borca nije uvijek ugodno, ali je uvijek zanimljivo i s mnogo strasti, čak i danas nakon nedavnog poraza 1:4 od Kozare na revijalnom turniru u Gradišci, ali što ne boli, to i nije život.
Uvijek svoj i narodni!
Gdje je magija fudbalske igre, tu je i svaka vlast, bila i biće, malo kao zaštitnik, ništa manje da i nju obasja plamen te čarolije; komunisti, oni su stvarali Borac, apostoli buntovništva i pobjede, bili su u mnogo čemu šampioni.
Njihov vođa Tito nikad se nije izjašnjavao za koga navija. Onda je progovorilo srce, korjen, prikrivena emocija. Očekivalo se da je to Partizan, zbog bratstva i jedinstva, jugoslovenstva, na kraju – zbog politike za koju se zalagao. Partizan i partizani! Ali, nije! Svetozan Vukmanovi “Tempo”, revolucionar iz odabranog prvog “Titovog ešalona”, u “memoarima”:
“U jesen bila proslava u Jajcu, 30 godina AVNOJ-a. Pozivaju me na proslavu.Idem. Biće i Tito. Ručak. Posjedali smo svi. Gdje je ko stigao. U jednom trenutku pričalo se nešto o fudbalu. Tito kaže da navija za Hajduk.
-Ma nijesi brate, navijao za Hajduk – bocnuo sam – navijao si za Partizan. Tito se nije ni nasmijao...”
Komunisti su bili sve i vitezovi i gubavci! Miljenici svakog nebeskog praska. Sa oreolom mitskih pobednika i slavom ovjenčanih heroja, niko im nije bio ravan, od njih je sve počinjalo, a pokopali su i samog Boga! Kao mladići sa “dvadeset i kusur” godina, faraonska nedodirljivost apsolutne vlasti. Danas ih optužuju da su uništili sve, a oni su htjeli da se pamte po stvaranju. Sve je bilo njihovo: nebo, zemlja, voda, vasiona… a tek “sitnice”: kultura, obrazovanje, ekonomija, privreda… uspjeli su nemoguće – postigli vlasništvo nad istorijom! I fudbalskom, nego šta!
Vodeći jugoslovenski klubovi, većinu su komunisti osnovali ili obnovili pod drugim imenom prve godine nakon Drugog svjetskog rata, svi su imali svoje moćne zaštitnike. Zvezdu su podupirali Slobodan Krcun Penezić, Draža Marković, Ivan Stambolić, Nikola Bugarčić… Partizan neprikosnoveni generali JNA Peko Dapčević, Franjo Tuđman, Jovo Popović… Dinamo su branili “najmoćniji jugoslovenski policajac iz sjenke” Ivan Stevo Krajačić, pa Ivan Šibl, braća Josip i Ivo Vrhovec… Velež je imao Džemala Bijedića, Sarajevo Ratu Dugonjića i Draška Popovića, Željezničar Matu Andrića, Hamdiju Omanovića i Antu Sučića, Vojvodina Stevana Doronjskog, Sloboda generala JNA Franju Herljevića, Zagreb Slavka Šajbera… poslije se čak i Iskra iz Bugojna, bila jugoslovenski prvoligaš, osvojila i Srednjoevropski kup, pridružila odabranim posredstvom Branka Mikulića, Hrvoja Ištuka, Stjepana Domaćinovića Kokana…
Borac?
Ko je njega štitio, branio i čuvao? Od odabranih, on je još odabraniji, miljenik komunista koji su se oko njega okupljali tridesetih godina minulog vijeka, kad su bili niko i ništa, ilegalci, iz njega otišli i u “veliki rat”, vrativši se kao mali i veliki bogovi. Ali, rezultati rata, u miru, u lomljavi ideala i ambicija, rađaju nove heroje “revolucija teče”. Pobjednici gaze, gubitnici su ništarije; šta je ostarjeli Đuro Pucar Stari, personifikacija Krajine, samim tim i Borca, sedamdesetih godina prošlog vijeka, bio u odnosu na Branka Mikulića?! Požar revolucije nikad se nije gasio. Svi smo mi – bili – Tito… ako se nećemo lagati.
Jovica Cvijetić, već gazio 90. godinu, Borčevac od glave do pete, jer su mu odmah poslije rata “oteli” Krajišnik, još ranije 1941. ustaše su ga sravnile sa zemljom, polazeći 20. decembra 1995. godine na finale Kupa Republike Srpske, pričao mi je:
-Malo ko je od političara štitio Borac! Banjaluka, izuzev Osmana Karabegovića, nije, ipak, imala političara ili generala moćnog na jugoslovenskom nivou. Osmana fudbal nije ni interesovao! Odmah poslije rata, najbolji Borčevi igrači Stipić i Novaković, kasnije i Švraka, otišli su u Sarajevo. U tom njihovom odlasku čak su posredovali Momo Kapor i Niko Jurinčić, najuticajniji banjalučki političari. Banjaluka je ćutala, ali im to nikada nije oprostila. Zato smo sve do 1970. godine bili inferiorni u odnosu na Sarajevo, Željezničar, Velež, Slobodu, Čelik, čak i u odnosu na Leotar kojeg je “čuvao” Vlado Šegrt, a kasnije ispred nas bila i Iskra iz Bugojna. 
Boro Međedović, novinar “Novosti”, govorio je da mu je Đuro Pucar Stari priznao:
-Navijam za banjalučki Borac!
Borac to nikad nije osjetio. 
Miljan Miljanić, kad sam pripremao knjigu o njegovom životu, kazivao je da je Zvezda dolazila po Fazlića i na kakav je prijem naišča u Banjaluci:
-Jedan važan čovjek nam je rekao “ako i dalje budete dolazili, pucaću na vas iz pištolja!” Isto je bilo i kad je Zvezda htjela da angažuje Kneza, tada jedinog jugoslovenskog drugoligaškog igrača koji je igrao za reprezentaciju!
Knez poslije ode u Dinamo, Borac ni riječ da progovori, a kamoli da neko odlučno “puca iz pištolja”.
Onaj “važan čovjek” bio je Niko Jurinčić.
Istinska Borčeva zaštita bili su navijači, oni su pristajali svemu, njima je pristajalo sve. Obični dobri ljudi, puk! Niko drugi! Ostalo do danas. Neka je.
Na stranu sada istorija, svjedoci ste šta se sve Borcu dešavalo minulih godina u Premijer ligi BiH. Kako je ispadao u posljednjem kolu, pogotovo raspetom minulog prvenstva, opstankom Čelika, a Borčevog silaska u niži rang.
Nema druge, Borac i svi oko njega, kako kroz decenije života i rada, tako i u godinama koje su pred nama osuđeni su da se bore i izbore da svoje mjesto pod suncem. Na taj način, u minulim godinama, bili su pobjednici Kupa Jugoslavije i osvajača Mitropa kupa. Za te uspjehe izborili su se svojim znanjem, radom, odanošću klubu, žrtvovanjem do posljednje granice. U takvim bitkama izastali su veliki i mali sportski heroji. Cijela galerija. Baš kao i ekipa koja je onih strašnih godina minulog rata sačuvala Borac igrajući u ligi SR Jugoslavije, što je bio podvig nad podvizima, o čemu je pisala i sva svjetska štampa, tada baš nenaklonjena ni Borcu, ni Banjaluci ni jednom cijelom narodu. 
Borac i cijelo njegovo trajanje, nerijetko je bilo i borba – sami protiv svih! Možda je tako i bolje.
Slađe i draže jeste sigurno. I ne slučajno “Vulturesi” simbol Banjaluke i Borca složno u glas kažu: “sve dok Vrbas Banjalukom teče, Borac živjeće!”
Bog, nebo, Banjaluka i Borac!

Tomo MARIĆ