Borac je, ipak, jedan i jedini, i neka je!

Sa svojom gotovo stogodišnjom tradicijom izrastao je u banjalučku instituciju, a danas, sa svim drugim klubovima izraslim u nekadašnjoj Jugoslaviji u male-velike simbole te države i svojih gradova, traže i očekuju korjenite reforme u sportu. Ovako više ne ide!

Traže se ključna rješenja za život i egzistenciju uopšte sportskog kolektiva, prije svega da se riješe dileme: čiji je klub; kako se finansira; ko s njim upravlja; ko za njegove rezultate i uopšte poslovanje odgovara i kome…

Naslijeđem iz socijalističke Jugoslavije, glomaznim administracijama, istim takvim nikad definisanim stručnim aparatima, bez stalnih prihoda, a pogotovo bez ikakve odgovornosti i kontrole upravi najveći klubovi zapleli su se u najveće organizacione probleme, dugovi se gomilaju, sve dok nisu postali omča oko vrata. Većina dugova, uzročno-posljedično, ima najdirektniju vezu sa gradom i društvenom zajednicom: neplaćeni doprinosi, razni porezi, i jedno i drugo mahom uvećano sa zateznom kamatom, potom dug za utrošak vode, struje, utrostručene obaveze prema dobavljačima…

U tom procesu, koji se nameće kao neminovnost, neophodna je upravo pomoć društva da bi svi klubovi, reformisani i prilagođeni vremenu u kojem se živi, mogli da startuju od “pozitivne nule”.

Slj edeći korak trebalo bi da bude prestrojavanje sportskog kolektiva, kao grupe građana što je bio i u socijalističkoj Jugoslaviji, u svojevrsno akcionarsko društvo, otvoreno za sve one koji bi kupili svoje akcije i tako na najdirektniji način, u novoj klupskoj organizaciji, učestvovali u izboru rukovodstva kluba i svih kontrolnih organa. Nije realno očekivati da upravo najizrasliji klubovi, sa najbogatijom tradicijom, kao Borac na primjer, ulaze u privatizacione procese sa tamo nekim “šeikom koji pliva u dolarima”, ili ovdašnjim tajkunima, njima je daleko razmišljanje o ulaganju u Borac i Borcu sličnim klubovima, ali je zato realno da klub od ugleda i bogate istorije ima 500 akcionara, na primjer.

Potom, cijeli taj projekat odvijao bi se pod kontrolom lokalnih zajednica i Vlade Republike Srpske, odnosno Ministarstva porodice, omladine i sporta, tako da bi se izbjegle sve one tragične posljedice privatizacija koje smo imali priliku da gledamo.

Šta je sa sportskim objektima?

Izuzev onih koji nisu podignuti društvenim sredstvima, ima ih neznatno, i ne mijenjaju suštinu procesa, moraju biti zaštićeni tako da jedino i isključivo služe sportu, bez bilo kakve, i u pokušaju, promjene namjene.

O svemu ovome razgovarao sam u ekskluzivnom TV intervjuu za SOS kanal i, zajedno sa kolegom Slavkom Basarom za specijalizovano sportskog izdanje kuće “Politika” list Sportski žurnal sa tadašnjim predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, danas srpskim članom Predsjedništva BiH, inače osvjedočenim prijateljem sporta, te sa brojnim sportskim radnicima od velikog iskustva i akademskih zvanja u sportu. Svi su bili kategorični: što prije ove reforme počnu u sportu to će vrijeme pred nama biti naklonjenije ovoj oblasti ljudskog stvaralaštva, u najvećoj mjeri, pripada mladim ljudima.

U protivnom, u svakom odugovlačenju i kalkulisanju sudaraćemo se sami sa sobom i razmišljati o zakašnjeloj dilemi: zašto smo kucali na zatvorena vrata, umjesto da smo gledali odškrinute prozore.