U nizu novih-starih ideja: kako u budućnosti organizovati sport Republike Srpske, pojavila se, ili bolje rečeno obnovila, zamisao da svi banjalučki klubovi koji nosi ime Borac budu na okupu i da djeluju kao zajednica, pozivajući se, prije svega, na istorijat najstarijeg Borca, Fudbalskog kluba, koji je 4. jula 1926. godine i osnovan kao Radničko sportsko društvo Borac u čijem sastavu je djelovalo i Kulturno-umjetničko društvo “Vaso Pelagić”.
Koliko je sve to primjenjivo danas kada cijelo društvo prolati period liberalnog kapitalizma, u mnogo čemu nedefinisanog, u kojem sve može i ništa nije, kao takvo ne mimoilazi ni oblast ljudskog stvaralaštva koja se zove sport.
Jedan od najstarijih sportskih radnika ovih prostora, i sa najdužim stažom u sportu, Miro Bjelić, nekad sjajan rukometaš Borca i član one generacije koja je 1976. godine Republici Srpskoj i Banjaluci donela prvi i jedini najveći evropski trofej, obratio se javnosti otvorenim pismom: Sportsko društvo Borac – da ili ne?
Bjelić je i pozvan da komentariše pominjanu zamisao oko formiranja Sportskog društva Borac, jer je 1985. godine izabran za privremenog generalnog sekretara Sportskog društva Borac u formiranju. Predsjednik je bio Dževad Osmančević, tada predsjednik Rukometnog kluba Borac.
U svom razmišljanju, Bjelić se vraća u daleka vremena, u 1926. godinu kada je u banjalučkoj kafani “Putnik”, u ulici Fra Grge Martića 1, osnovano Radničko sportsko društvo Borac. Prvi predsjednik bio je Dušan Balaban, a članovi: Mustafa Softić, Zdravko Šerbl i Mile Stefanović. Bilo je to vrijeme kada se oko Borca okupljala banjalučka progresivna mladost, sa svojom vizijom svijeta u kojem će živjeti, otuda da je idejni tvorac Borca bio čuveni intelektualac i marksista Veselin Masleša, čiji je otac bio imućni banjalučki trgovac i imao svoje radnje, magaze i stanove u Gospodskoj ulici, odmah uz pominjanu uligu Fra Grge Martića.
Fudbal je bio više od igre, tako da je i RSD Borac bio više od fudbalskog kolektiva, što će pokazati i dani koji su najavljivali burnu istoriju, a mnogi članovi i simpatizeri Borca bili protagonisti komunističke ideologije. Većina njih izrasla je u junake i heroje Drugog svjetskog rata: Veselin Masleša, Rade Ličina, Drago Mažar, Šefket Maglajlić, Muhamed Kazaz, Sveto Đorđević, Niko Jurinčić… 
Po završetku Drugog svjetskog rata Borac je u svom nazivu i dalje nosio Radničko  sportsko društvo, a ustvari to je bio Fudbalski klub Borac, kojem će se redom, sa istim imenom priključiti: košarkaši, rukometaši, atletičari, stonoteniseri, kuglaši… ali svako je od njih živio i djelovao kao posebna sportska zajednica, sve do današnjih dana.
Miro Bjelić u svom otvorenom pismu posebno ističe:
“Prvo moramo znati da su se takva Sportska društva rađala u socijalizmu, kojeg više nema, danas živimo u kapitalizmu, bez obzira kako ga ko tumačio, u kojem se priznaju samo vlasnički odnosi i akcionarska društva koja se mogu kontrolisati.”
Istovremeno, Bjelić ističe i sumnju da možda pojedini članovi svih pominjanih klubova, koji bi trebalo da čine buduće Sportsko društvo Borac, nisu sposobni da vode klub i traže slamku spasa u Sportskom društvu Borac, računajući pri tome da će sva sredstva biti usmjerena na jedan žiro-račun i odatle biti raspoređivana u klubove. Bjelić podvlači da nije siguran da to danas uopšte nije moguće!
Zaključujući svoje razmišljanje Miro Bjelić kaže:
“Nema danas novca na lijepe oči, svako mora da pronađe svoje mjesto i da se izbori za svoj status. Novca za sport je sve manje, a klubovi se osnivaju mimo bilo kakvog reda i bilo kakvih logičnih sportskih razmišljanja, a za sve te aktivnosti nisam siguran da današnje društvo ima mogućnosti da sve ti i isfinansira. Danas nema ni SIZ-ova fizičke kulture, nema ni SOFK-e, gdje nam je školski sport, gdje nam je školski invalidni sport, koji bi prije svega trebali da budu briga društva, ali pritisnuta obavezama klubova koji traže sredstva za ostvarivanje kvalitetnih i vrhunskih rezultata, društvo je najčešće nemoćno i nailazi na zid!”
Sportsko društvo Borac – da ili ne, ostaje i dalje velika dilema?!