Goran Simić - Picula

Ako bi se birao fudbaler Slavije koji je imao najbolji i najiskreniji odnos sa navijačima bez dileme bi to bio Goran Simić- Picula. On je za 10 godina koliko je nosio dres kluba uvijek bio kod pristalica bivšeg premijerligaša na poziciji broj jedan.

Naravno i ostali igrači su sa navijačima imali odlične odnose, ali je Picula bio za koplje ispred ostalih. S toga nije bilo ni dileme da će sa naći u idealnom timu Slavije u izboru naših čitalaca. Na poziciji zadnjeg veznog nije imao konkurenta.

- Izuzetno mi je drago da sam se našao u tom odabranom društvu. Nemam ja te društvene mreže, pa su me drugi obavještavali oko akcije i raduje me da su navijači zapamtili sve ono što sam za deset godina igranja u plavo-bijelom dresu uradio, kaže nam Goran Simić.

On je u Slaviju stigao iz Rudara iz Ugljevika, a prije toga je nastupao za Boksit iz Milića, banjalučki Borac i Radnik iz Bijeljine.

- Došao sam i ostao. Živim sada u Istočnom Sarajevu i drago mi je da sam bio član generacije koja je napravila najbolje rezultate u istoriji ovog kluba. Odigrao sam oko 500 utakmica, dao 10 golova. Moglo ih je biti i više, ali nisam se eto često odlučivao na udarce. Pa valjda je zbog toga i nastala ona navijačka – Daj gol Picula, Picula, Picula, kroz smijeh nam prča Goran.

Dok živi, kaže, pamtiće dvomeč protiv Olborga, ali i onaj susret sa Sarajevom u borbi za titulu.

- Imali smo rezultatsku prednost do pred sami kraj, a onda smo primili gol. Da smo dobili tada Sarajevo siguran sam da bi bili šampioni. Izgubili smo titulu, a nakon toga i Kup BiH sa Širokim. Volio sam te velike utakmice, a najbolje sam i igrao protiv najkvalitetnijih. Taj susret sa Sarajevom nekada bih volio i da zaboravim, ali Olborg nikada. Kakva je to bila utakmica. Sjajno izdanje u dva susreta i prolaz u narednu fazu evropskih mečeva, kaže Goran Simić.

Teško mu je da izdvoji bilo koga od fudbalera iz te generacije, ali kaže najbliži mu je i pozicijom u timu, ali i fudbalskom psihologijom bio Sretko Vuksanović.

- Sa Doktorom sam mogao da igram i vezanih očiju. Odlično smo se razumjeli i sarađivali, a i sa ostalim sam imao sjajnu komunikaciju. Igrali smo tih godina sigurno najljepši fudbal u Bosni i Hercegovini. Naša prednost u odnosu na druge je bila u činjenici da smo godinama imali kostur tima, pa ga samo nadograđivali, riječi su Gorana Simića. Ima on sada nasljednika u taboru Sokolova.

Sin Mihajlo trenira, a Goran kaže da je talentovan. Ne vrši na njega pritisak da trenira, ostavlja Mihajlu mogućnost da izabere da li će se ozbiljnije baviti fudbalom ili ne.