Na starom dobrom terenu pored stadiona Slavije, svako jutro i veče trče ljudi različitih profila i različitih godina. Trčimo mi na pripremama, trče bivši i sadašnji sportisti. I jasno mi je da se ta rutina bavljenja fizičkom aktivnošću teško zaboravlja.

Zovu patike iz plakara da trče, skaču i preskaču. Trčeći tako (ne)umorno, komentarišemo trkače oko sebe. Zamišljamo šta je njih navelo da u ove vrele letnje dane trče. Smišljamo moguće scenarije njihove potrebe da sagorjevaju kalorije, mršaju izbacujući štetne materije kroz znoj.

Mladi se smješkaju starijima… kako to samo mladost zna… zaboravljajući da će proći. I onda kreće polemika kad je pravo vrijeme za bavljenje sportom.

Postoji li starosna granica ili smo prevazišli staromodne stereotipe? Da li je samo zdravlje motiv i višak kilograma koji se naslagao od nezdravog života? Smije li trudnica da trči? 

Koji god motiv bio, koje god godine da su u pitanju… za sport je uvijek pravo vrijeme. Nema izgovora, nema predrasuda, nema lenjosti da se krene. Kad počneš, ne staješ i uživaš… koliko god se teško činilo.