Koliko god da pokušavam da se utopim u monotoniju trajanja i životnog bitisanja, jednostavno postoji nešto jače u meni što mi to ne dopušta. Primijetila sam da na rečenice tipa “ Šta ćeš, tako nam je sad.” ili “ Nikad gore nije bilo, al društvo je krivo.” automatski dobijem niz blažih moždanih udara. Zgađena sam tim floskulama koje služe kao alibi da se neke stvari ne mogu promijeniti nabolje. Ničemu one ne služe osim da se o određenim temama ne priča. A ako se ne priča o lošim stvarima koje se oko nas dešavaju, kako ćemo znati da su se desile. 

Sport je jedan od izvora tabu tema. Svi gledaju konačan proizvod, ono što se vidi na terenu. Malo ko želi da vidi šta se nalazi na drugoj strani medalje. Naročito ako si žensko (mada možda je i to stvar samo moje percepcije). Šta žene mogu proći u sportu, a da im zgadi i sport i ljude i poredak života? Sa čim se susreću djevojčice, djevojke, mlade žene dok još nisu svjesne predatora i skrivenih namjera iza osmjeha ljudi kojima bezuslovno vjeruju? Šta mogu očekivati od onih koje smatraju drugom porodicom jer provode nekada više vremena sa njom nego sa pr(a)vom. Mogu li računati na sigurnost? Zašto doživljavaju kao svoju sramotu kada ih neko gleda kao seksualni objekat i smatra da ima za pravo da ih komentariše, da dobacuje, šalje nedolične poruke? 

Ta druga strana medalje ne sija, ona se ne vidi, ali je bliže srcu. Ona je u direktnom kontaktu sa onim koji je nosi. 

Pričajte sa svojom djecom o sportu, ali ne samo o golovima, koševima, smečevima. Pričajte sa njima da li se osjećaju sigurno u sredini u kojoj treniraju, saslušajte ih, posmatrajte šta se krije iza montiranih osmjeha. Ne koristite isprazne fraze, ne sležite ramenima i ne govorite kako je to grozno, ali eto dešava se. Razmislite kako reagujete kada se to desi drugome, a kako biste reagovali da se desi vašem djetetu. Potrudite se da obje strane medalje sijaju podjednako. Zaštite ljepotu i nevinost djece, zaštitite ljepotu sporta.