Ili bolje reći kamerice, kamerice. Kako nas je Đoković anegdotom pod nazivom “razgovor sa ogledalom” vratio u stara vremena žena (rjeđe muškaraca) i njihovih mudrih izreka kao što je “Pogledaj se u ogledalo!”, “ Popričaj sa ogledalom!” Samoanaliza je veoma važna. Zna to Đoković, ali i mudra baka iz nekog sela. To je univerzalna istina. Grozno je kad lažeš druge, ali još gore kad lažeš sebe. 

Novakov postupak nas je oduševio, ne samo jer je rezultirao nevjerovatnom pobjedom, nego i zato što smo davno zaboravili na suštinu postojanja ogledala. A ono ne laže. Ko laže?

Kamera telefona laže, filter laže. Uljepšava lice, unakazi istinu. To nam danas izgleda više odgovara. Ne bavimo se ogledalom, ne volimo ga, počešljamo se i pobjegnemo. Zato se fotografišemo do besvjesti i to do neprepoznatljivosti. Psihologija pune ruke posla ima, nikad više sakrivanja istine, nikad više lažnog sjaja i lažne sreće. Nikad više svjetla… nikad više mraka… i laži.