Nova godina, brige stare. Nova godina nova nadanja. Nova godina, a samo jedna želja. Neka bude bolja od prethodne, odnosno neka ne bude gora od prethodne. Kada se ispadne iz lige, a onda u novoj sezoni visiš na granici ulaska u plej of ili odlaska u plej aut, a bliže si ovom drugom onda se i pomisli: "ma ne može biti ova godina gora od prethodne". Ipak, ako se zovete FK Slavija i imate takve probleme sa kojima se susrećete i takvo stanje u svom kolektivu onda jednostavno morate poželjeti samo da ne bude 2017. godina gora od prethodne. Teško je riječima opisati ono što se Slaviji dogodilo u 2016. godini. Nije moralo, nije smjelo, ali je ipak izgleda trebalo da se dogodi. Činjenici su koraci koji kao da su namjerno rađeni da Slavija bude urušena skroz. Nema logičkog objašnjenja za neke poteze. Slaviji se opstanak nudio kao na tacni, ali ona je bila uporna da ispadne iz lige. Na kraju, taj cilj je ispunjen. Slavija poslije sezone 2003/2004 po prvi put u sezoni 2016/17 igra Prvu ligu Republike Srpske. Mnogi ljubitelji "bubamare" u Istočnom Sarajevu nadali su se novom početkom, novom formiranju tima, ali navike i brige ostale su stare. No, vratimo se na početak prethodne godine... Drugi dio 2015. godine, odnosno jesenja polusezona 2015/16 djelovala je tako idilično obzirom na stanje u kojem se klub nalazi. Stalne finansijske brige, dugovanja nad glavom konstatno vise, a ekipa igra veoma dobro. Tvrdo, ne dopadljivo za oko, ali izuzetno učinkovito. Tradicionalno već, Milan Gutović je izdržao svega tri kola na kormilu "Sokolova", pa je klupu Slavije poslije utakmice sa Olimpikom na Koševu gdje je Slaviju vodio Duško Petrović, i ostvario pobjedu, preuzeo Darko Vojvodić. Često osporavani trener, sklon konfliktima sa protivničkim navijačima, uostalom kakav je bio i kao igrač, došao je u Slaviju u jednom nezgodnom trenutku. Ipak, Vojvodić je prilagodio igru igračima, napravio odnos u kojem ga je svaki igrač poštovao i ispunjavao zahtjeve. Vidjelo se to na terenu. Slavija je uzimala bodove kao na traci, remetila planove domaćinima i rušila mnogo jače ekipe na svom terenu. Krunisano je to bodom na Grbavici protiv Željezničara (0:0). Djelovalo je da Slavija krupnim koracima grabi ka opstanku u sezoni kada se liga skraćuje i kada je svaki kiks koban. Moglo se čuti, pomalo u šali, ali bilo je tu i zbilje, da uz 2-3 kvalitetna pojačanja Slavija može napasti Evropu. Možda bi i mogla...To saznati nikada nećemo jer je Darko Vojvodić odlučio da u decembru 2015. godine napusti Slaviju. Nije više želio da sarađuje sa pojedincima u klubu koji su mu nametali neke svoje stavove, a on poznat kao neko ko to ne dopušta nije želio da radi u takvoj sredini. Olako je, kao i mnogi u posljednjih nekoliko sezona, potrošen još jedan trener FK Slavija. Otišlo se na zimsku pauzu sa pristojnom zalihom bodova, kvalitetnim igračkim kadrom, i što je još bitnije sa sjajnim rasporedom na početku sezone. Igralo se sa Olimpikom kod kuće, zatim se putovalo u Zvornik na noge Drini, a onda je u Istočno Sarajevo dolazio Travnik. Baš u toj zimskoj pauzi Travnika će preuzeti Darko Vojvodić i pomrsiti na svoj način račune "Sokolovima". U toj zimskoj pauzi počelo se sa pronalaženjem nekih čudnih rješenja. Dugo je kao glavni kandidat za nasljednika Darka Vojvodića figurirao Milomir Odović. Trajali su razgovori sa njim, ali na kraju ni sa njim, kao ni sa još nekoliko poznatih imena nije dogovorena saradnja. Izbor je pao na potpuno nepoznatog Veljka Dovedana. Stručnjak iz Vrnjačke Banje, sa vođstvom Sloge iz Kraljeva, te nekoliko klubova u Grčkoj kao asistent u svom CV, vrlo brzo je bio i Veljko Odveden. Konstantna neslaganja sa igračima, bojkot pojedinih igrača njegovom radu kuliminirali su ostavkom. Nije Dovedan sigurno bio čovjek sa lošim namjerama. Međutim, poslije Darka Vojvodića stigla je dijametralno suprotna fudbalska ličnost koja se nije prilagodila Premijer ligi, Slaviji i igračima koje Slavija u tom trenutku ima. Pokušao je Dovedan da igrače prilagodi svojoj igri koja je zahtjevala visoki presing, međutim jasno je bilo da u tom trenutku Slavija u sastavu nema igrače koji mogu da odgovore tome. Ako izuzmemo angažovanje potpunog anonimusa na klupi, kojeg smo jedva i na Guglu uspjeli pronaći, Slavija je imala sasvim pristojan zimski prelazni rok, koji je na već postojeći igrački kadar mogao doprinjeti boljim igrama. U klub su se vratili napadač Igor Radovanović, krilo-bek Igor Krmar, te štoper Predrag Papaz. Osim njih došli su i Nemanja Bošković, Almir Pliska, Momir Zečević i Zoran Marušić. Ne može se reći da su to loši igrači koji nisu mogli doprinjeti opstanku Slavije, ali jednostavno svi su se utopili u kolektivno sivilo kojem su kumovali svi u klubu, uprava, stručni štab, igrači. Krenulo se loše. Katastrofalna serija rezultata, golovi su se jedva postizali, a ostali rivali su takođe kiksali. Ipak, Slavija to nije mogla da iskoristi. Na mjesto šefa stručnog štaba Slavije dolazi i četvrti trener u sezoni, ne računajući prelazna rješenja. Veliko ime jugoslovenskog fudbala, ali ne baš takav i kao trener, Milko Đurovski, sjeo je na više nego vrelu klupu Slavije pokušavajući da ugasi požar, a kasnije mu se u toj namjeri pridružio i brat Boško Đurovski, nekada trener Crvene zvezde, koji je boravio u Istočnom Sarajevu pokušavajući da uradi nemoguće, da izvadi Slaviju iz opasne zone i ostavi ih u Premijer ligi Bosne i Hercegovine. Ni to nije uspjelo. Slavija je kiksala kada je najmanje smjela. Imala je sve u svojim rukama i pobjeda protiv Rudara iz Prijedora na svom terenu bi ih ostavila u ligi. Ipak, mršavih 0:0, bez ikakvih pravih prilika pred golom gostiju bila je jasna naznaka da Slavija teško može ostati u ligi. Istovremeno, bila je to potvrda da, ma koliko god svi voljeli drugačije, Slavija ne zaslužuje da igra Premijer ligu. Godinama je klub urušavan, radile su se stvari za koje bi neko trebao odgovarati, ali niti je odgovarao niti se prestalo urušavati. Konačno, promašeni penal Darka Spalevića u Vitezu. Drugi u sezoni, drugi protiv Viteza, drugi koji mu brani golman Viteza. Igrač koji rijetko kada promašuje penale promašio je dva u jednoj sezoni, protiv iste ekipe. Prvi put Slavije je izgubila 1:0 na svom terenu, drugi put 2:0 u Vitezu. Ranije, sjećamo se, Spalević je promašio tek penal protiv Laktaša u prvom kolu sezone 2007/08 kada mu je pri rezultatu 0:0 Siniša Mrkobrada u 94. minutu odbranio penal za prvi bod Laktaša. Na kraju, utakmica po katastrofalnom terenu, za čije uništavanje isto tako niko još uvijek nije odgovarao, bila je samo oproštaj od domaće publike. Slavija je remizirala sa Željezničarom i to je bio kraj premijerligaških pustolovina "Sokolova" iz Istočnog Sarajeva. Pitanje vrijedno ko zna koliko miliona novčanica je kada će se Slavija vratiti u Premijer ligu, i da li će se ovakva kakva je uopšte ikada i vratiti. Najavljivao je predsjednik Zdravko Šavija, veoma optimistično i utopijski, da Slavija odmah teži povratku u Premijer ligu. Jasno je bilo da u nikada ravnopravnijoj Prvoj ligi Republike Srpske gdje su sve ekipe "u pet deka" Slavija mora da bude izuzetno jaka. Ipak iz ispadanja i prethodnih višegodišnjih podmetanja klubu apsolutno ništa nije naučeno. Umjesto Milka Đurovskog na čelo ekipe je došao isto tako proslavljeni fudbaler u bivšoj nam državi, Branislav Berjan. Legenda sarajevskog Željezničara, do tada trener u kadetskoj ekipi Slavije, imao je jasan plan. Što više domaćih igrača, mladih igrača koji bi sa tek nekoliko iskusnijih igrača sa strane bili konkuretni u ligi. Nije se Berjan gađao visokim ambicijama, ulaskom u Premijer ligu. Težio je stabilizaciji kluba i formiranju tima na duže staze, što se mnogima nije dopadalo. Priliku su, istina, dobila Slavijina djeca. Nikola Bjeloš, Milan Lalović, Miloš Kubura, Ivan Trifković, Aleksandar Pušara, i drugi. Doveden je, ispostaviće se, fenomenalni Marko Milenković. Veznjak sjajne tehnike, pregleda igre i lucidnosti bio bi veliko pojačanje i u Premijer ligi, a kamoli u Prvoj ligi Republike Srpske.  Uz njega vratio se Duško Radosavljević. Pomogao je Dule koliko je mogao. Igrač sjajnog prekida, djelilac lopti koje imaju oči, ali sa svojim problemima sa povredama nije mogao više. Brzonogi Miloš Đorđević je stigao na desno krilo, a Goran Marković, član šampionske generacije Željezničara je trebao da diriguje odbranom sa Mladenom Lemezom, još jednim povratnikom u tim. Ipak sa određenim brojem pojačanja je apsolutno promašeno prije svega misleći na Igora Stepančeva, Amara Konjhodžića, Anela Salkovića koji su zbog raznih stvari odlazili još dok je trajala sezona. Oduzimano je tako mjesto nekoj Slavijinoj djeci koji su kasnije pokazali da se na njih može računati ali zbog klupske politike bolje skuplji stranac od jeftinijeg domaćeg igrača nisu dolazili do izražaja. Nemanja Stojanović je planiran kao rezerva, ali je onda uletio umjesto Anela Salkovića i dokazao od kakvog je kova. Stigao je do najboljeg strijelca ekipe i do jednog od najboljih strijelaca lige. Mladići su se borili koliko su mogli, ali jednostavno jedna limitirana ekipa uz sve svoje probleme koji su rezultovali odlaskom brojnih igrača, uključujući i dotadašnjeg kapitena Miloša Kuburu kojem je bez ikakvog obrazloženja i pravog razloga skinuta kapitenska traka, a istovremeno je i on skinut sa gol linije, praktično bez kiksa, uz nekoliko sjajnih odbrana računajući i epitet igrača utakmice u Banja Luci kada je Slavija remizirala sa Borcem zahvaljujući Kuburi, ali i sudiji Driniću koji je "okrečio" penal van šesnaest metara. Mučila se Slavija na gostovanjima, a kod kuće lako izlazila na kraj sa većinom protivnika. Sve dok nije došla Kozara u smiraj polusezone i odučila od fudbalske igre "Sokolove". Tokom sezone došlo je i do nove promjene na klupi. Legendu Željezničara naslijedio je Milomir Odović, čovjek koji je u "zlatne dane" vodio "Sokolove" sada se vratio u gnijezdo. Bilo je to pred meč Kupa Bosne i Hercegovine sa Vitezom kada je Slavija prošla na penale. Odović je nametnuo svoj stil i vidio je odmah da to neće ići tako lako. Igrači su nespremni, neki od njih bez kvaliteta za Slaviju, i sve je to rezultovalo brojnim problemima. Igrači su odlazili kao na traci. Neki su bili povrijeđeni, neki uvrijeđeni, pa je sezona završena sa 13-14 igrača od kojih je većina golobrada. Ivan Trifković, Nikola Bjeloš, Strahinja Čvoro, NIkola Popovac, Milan Škrba, Vladan Mandić, Nemanja Stojanović, Milan Lalović... predvodili su tim Slavije u posljednjim kolima. Čekalo se samo da se polusezona privede kraju, a onda kud koji mili moji. Odović, iako nije kazao konkretna imena, je naveo da ne računa na veliki broj igrača koji su pod ugovorom. Prednost mu je što su mnogi od njih sami povukli nogu, i svakako ne planiraju u drugom dijelu sezone da nastupaju za Slaviju. To je novi izazov pred upravom kluba i trenerom. Kako da od mladih momaka, nezadovoljnih momaka i ostalih napravi kompaktnu ekipu. Da li će biti novca za dolazak novih igrača ? Da li će uspjeti sačuvati one najbolje ? Mnogo pitanja, a malo ili nimalo odgovora do sada. Jedno je sigurno. Navijači se samo nadaju da gore ne bude. Samo jedna ekipa ispada pa je sa te strane Slavija mirna, budući da je Borac Šamac već otpisan. Ali, da li je to ono čime se Slavija može zadovoljiti. Naravno da nije. Međutim, druge opcije nema. Treba biti realan i reći da je stanje katastrofalno, i bez naznake rješenja, ali uvijek postoje oni koji se nadaju...