Debakl protiv Gračanice

Derbi osmog kola Premijer lige odigrali su u "Boriku" Borac i Gračanica i on je, na sramotu Banjalučana, pripao gostima (21:25).

Pitam se šta to rade u Borcu, od predsjednika pa do trenera? Igrači nisu krivi jer će se uvijek vaditi da im plate kasne po nekoliko mjeseci! A kada upitate Vladimira Brankovića zbog čega kasne, on će reći da nije istina. Očigledno da neko ne govori istinu!!!

Poručio bih treneru Mirku Mikiću da su porazi sastavni dio igre, ali i da mu je izjava kako protivnik bio bolji u svim segmentima igre, krajnje sramna!

Četvrt vijeka pogrešnog rada

Ono što želim da kažem, to je da posao koji su radile sve uprave od 1995. godine, pa do danas, nije dobar, iako sam ja svo to vrijeme ukazivao na ono što će im se desiti.

U tom periodu, dakle za 24 godine, Borac je promijenio čak 19 trenera, što jedan ozbiljan klub sebi ne smije da dozvoli. Zato sada Borac ni nema reprezentativaca ni u jednoj selekciji, zbog toga ima i više igrača sa strane nego svojih i onda je logično da se sve ovo dešava. Nesporazumi su neizbježni, i zato i nemaju rezultate. A sa druge strane, kada u ekipi imaš svog igrača, on neće ucjenjivati klub.

Razdor među igračima

Svojevremeno je Vladimir Branković, kada je došao na mjesto direktora, prvo izjavio kako će u klubu igrati domaći igrači i, po običaju nije se držao toga ! Danas u Borcu ima više igrača sa strane nego onih domaćih. Igrači između sebe pričaju kako se Branković sprijateljio sa njihovim menadžerima. Zato i ne treba da čudi što nam domaći igrači odlaze.

Takođe, igrači govore kako i nema uprave, da se domaćim rukometašima duguju plate za nekoliko mjeseci i da je u ekipi zbog toga i nastao razdor i da će on biti sve dok se ova uprava, na čelu sa Brankovićem, ne smijeni!

19 trenera za 24 godine

Od 1995. godine, pa na ovamo, na Borčevoj klupi su sjedili Rade Unčanin, Stojan Atlagić, Zoran dokić, Branko Štrbac, Branislav Zeljković, Abaz Arslanagić, Draško Budiša, Jovica Cvetković, Boris Dvoršek, Jani Čop, Ratko Đurković, Dragan Marković, Igor Rađenović, Zoran Trninić, Bojan Crnomarković, Davorin Ljubišić, Aleksandar Međedović i Mirko Mikić. Od svih njih, u svoju trenersku edukaciju su, pored Abaza Arslanagića, ulagali još samo Ratko Đurković, Igor Rađenović, Zoran Dokić i Aleksandar Međedović, dok su se svi ostali zadovoljili onom početnom licencom za trenera. Ponašali su se kao da su turisti, mada bih ja prije rekao da su bili trubaduri!

Da li se onda može reći kako je Borac ozbiljan klub, sigurno ne! Jer, to se tako ne radi!

Šta bi sa Sportskim društvom?

Ako se sjećate, kada se povela priča o obnavljanju Sportskog društva Borca, rekao sam da od toga neće biti ništa. I zaista, gdje je SD danas? Nema ga, naravno.

Kao prvo, nisu ga ni registrovali niti imaju svoje sjedište, a što je najgore, nemaju pojma šta im je zadatak! Klubovi su mislili da je dovoljno da se samo spomene SD Borac i da će novac za aktivnosti biti obezbijeđen, a da će oni morati jedino da naprave Pravilnik o raspodjeli tog novca.

Još 1982. godine sam bio član Radne grupe koja je trebala da obnovi SD Borac iz 1951. godine, ali ni tada to nije išlo. Tada je za predsjednika izabran Dževad Osmančević, ja sam imenovan za privremenog Generalnog sekretara, dok je zamjenik bila Ivana Vujić iz Mladog Krajišnika.

Hoće pare, neće ime Borac

Nismo održali ni dvije sjednice, zatražio sam od predsjednika da se povučemo. Razlog je bio nesporazum oko imena jer sam ja zahtijevao da se klubovi koji ne nose ime Borac preregistruju, i tu sam naišao na žestok otpor iz BK Slavija koji su rekli da neće mijenjati ime. Sredoja Zekanović je rekao da može da bude SD Borac, OOUR Slavija, što je van svake pameti. Bilo je tu još nesporazuma, prvenstveno ko finansija, jer su svi klubovi mislili da će sada neko drugi da finansira SD, a ne oni sami.

Nakon toga smo se Osmančević i ja povukli i na taj način je SD Borac završio prilično neslavno.  

Miro Bijelić