Jedna epoha  je okončana. Nakon 13 godina vladavine otišao je u istoriju. Mogao je biti zapamćen kao neko ko je otišao sam, sa dostojanstvom, ponosom...Birao je ipak drugi put. Zbog svoje sujete i narcisoidnosti, otišao je sa 44 ruke podignute protiv njega...

Da li je to zaslužio? Kako je radio zadnjih godina jeste, definitivno. Pogubio se, postao sam sebi dovoljan. Mislio da je pokupio svo fudbalsko znanje i da niko u Republici Srpskoj nije mu ravan.

Svoje prve saradnike (one koje je on birao) je doveo do potpuno negiranja. Postali su bili glasačka mašina i dizači ruku. Slijepo su dugo bili poslušnici. Ređale su se greške, jedna za drugom....

Pratio sam sa strane šta se dešava i krenuo sa otvaranjem očiju mnogima. Bilo je teško. Moram priznati. Bilo je poziva u smisli – Nemoj, nije tako...Nastavljao sam po svome, da iznosim istinu i da branim naš fudbal. Nisam se želio zaustaviti, ni ja, ni portal, ni neki meni dragi ljudi i saradnici...Tužakali su nas, tražili kako nas zaustaviti. Nisu znali da je to nemoguće! Bilo je pitanje ponosa!!!

Pravili smo autoput ostalim da se dođe do 44 glasa...Dugo je trajala dok se nije pokrenula lavina u našem fudbalu.

Detonator toga bio je i Radenko Vasiljević, iskreni i pošteni Fočak (a kakav bi trebao biti načelnik CSB  I. Sarajeva već iskren i pošten). Njemu kapa do poda. Nije želio dići glas za nešto  s čime se nije slagao. Digao ruku protiv, pokazao da ima časnih, iskrenih poštenih i principijelnih... Na takve ljude, bez obzira na činjenicu da je podnio ostavku treba i mora se računati. Radenko Vasiljević je potreban  fudbalu Republike Srpske.

Nakon što smo mi sa www.sportdc.net grudvu zakotrljali polako su krenuli i ostali. Doduše stidljivo, ali su se probudili i onda eksplozija... Ostao je sam, uz neke izuzetke...Moram biti iskren i priznati i njemu i njima da su se junački borili. On za svoju kožu, oni da bi ostali vjerni vojnici čovjeka koji im je valjao u životu...I na tome im čestitam. Sa nekim sam imao žestoke okršaje, nismo birali riječi, ali nisam ljut na njih. Zašto da budem, borili su se za sebe i njega...Izgubili su od onih koji su im do juče bili najbliži saradnici. I on i oni...Ali, sam ih je birao... Najavljuje nastavak borbe, ne predaje se. I na tome mu čestitam, teško je priznati poraz kada dolazi od svojih...A oni jesu njegovi. Većina. Bili!!!

Tražio je podršku u Sarajevu, umjesto da je razgovarao u Banja Luci, morao je...

Sada je već kasno za sve. Traži pomoć i UEFA i FIFA, a pitam se kako bi radio sa ljudima koji su mu rekli da neće sa njim...

Možda on zna, ja iskreno ne. Evo i da te prizna Nion i Cirih, šta ti to vrijedi kad te neće Trebinje, I. Sarajevo, Rudo, Vlasenica, Bijeljina, Doboj, Derventa, Gradiška, Prijedor, Novi, Banja Luka...S toga...

P.S. Ovim ja završavam sve priče o njemu!!! Dugo smo se borili i izborili za promjene...