Svaki odnos se zasniva na uzimanju i davanju. Koliko tražimo i koliko pružamo. Koliko je važno šta ćemo dobiti od sporta, toliko je važno šta će sport dobiti od nas. Jesmo li zaista spremni da pružimo mnogo da bismo mnogo i dobili? Koje su garancije da će tako i biti?

Polazeći od onog sebičnog ljudskog: “Šta ja imam od toga?” završavamo u pogrešnom odnosu sa sportom. Ne mislim na novac i popularnost, instagram pratitelje i reklame. Mislim na iskonsku potrebu za sportom.

Mislim na ljubav koju iskazujemo prema njemu i zadovoljstvo koje nas ispunjava kada pomjerimo granice, svoje granice u sportu. Kada ostvarimo rezultate kojim smo se nadali onako potajno, i dokazali i da sa malim šansama može mnogo da se postigne.

Ko vjeruje da je sport najljepša stvar na svijetu, vjeruje i da je on dio toga na pravi način. Ako volimo sport, volimo i sebe u njemu.