Nekada davno sam čula komentar o malograđanima koji kaže da je njima, ustvari, najteže. Niti su seljaci, radnici koji rade od jutra do mraka na njivi pa nemaju vremena nizašta drugo, niti su građani koji se prepoznaju po intelektu, kulturi, sportu, širini opšteg znanja.

Često mi taj komentar padne na pamet kada razmišljam o sportu, i ne samo o sportu, u našem gradu. Ne znam u čemu je problem... ustvari znam, ali tema se ne može “bez gusala” opjevati. Neću ni pokušavati, uvrijediću (ne)namjerno mnoge. Samo mi se nekako stalno mota misao, kako je moguće da nikada više sportista i sportskih radnika nije bilo, a sport u našem gradu nikad u gorem stanju.

Patimo li od bolesti zvane provincijalizam, pa smo stalno nedorečeni, vođeni sitnim interesima, ljudskim slabostima i prepucavanjima po raznim osnovama? Da li je moguće da su lične promocije važnije od sportskih kolektiva?

Kada ćemo od našeg grada napraviti zaista grad koji će stati iza sporta, kulture, umjetnosti? Možemo li se riješiti malograđanštine i zajedno raditi za dobrobit svih, svako u poslu koji zna da obavlja i obavlja ga najbolje što može? Teško... znam...