Osjećaj pripadnosti je među nama uvijek prisutan, ali mi se nekako čini da ga ne iskorištavamo u punom potencijalu, jer više se zloupotrebljava, nego što se koristi. 

 Izaziva podjele, a trebao bi zajedništvo.

Pripadamo raznim grupama, od vjerskih i nacionalnih, geografskih... do onih “nesrećnih” političkih (stavih pod navodnike, jer nekom je ta pripadnost sreća, nekom nesreća jer je zastranio). 

Taj osjećaj pripadnosti bilo kome ili bilo čemu je više izražen kod nas starijih, dok omladina kaska da nam udovolji, ali jednostavno ne može. Nisu naša djeca (mladi ljudi) građani svijeta, tome ih nismo naučili... samo svoje mahale i provincije, ali nemaju osjećaj pripadnosti zajednici, kolektivu. Ne znaju ni šta to, ustvari, podrazumijeva.

Ne umiju da brane “boje” kluba, škole, organizacije, ne umiju ni da objasne zašto su dio neke priče i šta im ta priča znači. Čini li ih pripadnost nečemu boljim ljudima, motiviše li ih da napreduju u onome što vole, prija li im to što rade, da li su srećni prije svega? Žele li da naprave boljim ono čemu pripadaju, žele li da izvuku svoj maksimum?

Opet smo mi zakazali, jer ih nismo naučili šta znači pripadati. A djeca bi onlajn... i školu... i sport... i život. Osladilo im se da sa malo truda postižu dobre rezultate, da njihove probleme rješavaju drugi... pa nek ti drugi pripadaju, a svi zajedno sa ovakvim stavovima ćemo da propadamo.