Foto: UEFA EURO 2020

Fudbaleri Italije savladali su Englesku u finalu evropskog prvenstva te su došli do druge titule prvaka Evrope u svojoj istoriji. Iako je bilo dosta opreza u pojedinim momentima, imalo se šta i vidjeti.

Italija je počela u očekivanom sastavu i bez iznenađenja. Sautgejt se odlučio prilagoditi te je krenuo u formaciji 3-4-2-1 koju možemo gledati i kao širokih 3-4-3. Uglavnom, Šo je stajao standardno visoko, Voker je standardno ulazio na trećeg štopera ali je ovaj put tu bio Tripije a sve kako bi se zaustavila Italija po njihovoj lijevoj napadačkoj strani gdje su dosta opasni.

Iako sigurno Sautgejt nije imao ideju da Tripije asistira Šou, upravo je tako Engleska povela. Nakon toga, Englezi su dosta lako kontrolisali meč. Voker i Tripije su sjajno djelovali u defanzivi na desnoj strani dok je bilo čudno zašto Italijani ne prate kretnje Kejna. Par puta je dolazio do lopte, odlično se gradio kad dobije loptu te je omogućavao brojnost Engleza u sredini. Kada su se branili, Englezi su bili sa sedam igrača iza lopte a nekada su se znali spuštati nazad i Maunt i Sterling.

Italija se mučila u prvom poluvremenu jer je lijeva strana napada bila zatvorena. U jednom momentu, počeli su koristiti prostor iza Filipsovih leđa. Inače, Filips je odigrao najgori meč na turniru. Koristeći prostor iza leđa, uspjeli su probijati te bi lopta dolazila do Kijeze desno. E tu već Englezi nisu najbolje branili pa je Kijeza imao sjajan pokušaj. Međutim, prvo poluvrijeme je bilo dobro za Engleze.

U nastavku, Manćini je pomjerio linije ekipe pa su tako i štoperi stajali visoko. Kontrolisali su posjed ali nisu mogli stvoriti probleme. A onda se desila veoma bitna izmjena. Berardi je ušao umjesto Imobilea a nakon izmjene krenule su još neke promjene. Kijeza je prešao lijevo, Berardi je otišao desno dok je Insinje ulazio u sredinu. Tako je Italija postala mnogo opasnija a sve je rezultiralo golom Bonućija za 1-1.

Takođe, valja spomenuti ulazak Kristantea umjesto Barele. Kristante je odlično koristio prostor između linija te je pomagao u kreaciji. Nakon primljenog gola, Englezi su se mučili da uopšte iznesu loptu na suprotnu polovinu. Pokušao se Sautgejt prilagoditi pa je vadio Tripijea i ubacio Saku. U suštini, to jeste nešto ofanzivniji potez ali ga je mogao uraditi s obzirom da je Insinje ušao u sredinu i Sautgejt više nije trebao Tripijea toliko. Ali bez obzira na izmjenu, ništa se promijenilo nije. Potom je ubacio i Hendersona umjesto Rajsa kako bi osvježio vezni red ali ni to nije mnogo pomoglo.

Generalno, u poslednjih 15ak minuta i u produžecima, malo toga se moglo vidjeti. I jedni i drugi su više vodili računa o svome golu nego o tome da postignu još jedan. Ono što valja izdvojiti su izmjene Sautgejta. Ubacio je Griliša što je negdje logično. A onda je uveo Sanča i Rašforda da pucaju jedanesterce a izveo je recimo Hendersona.

A to će se ispostaviti kao kobna greška. Sautgejtu se može prigovoriti mnogo toga. Od toga da igra rigidan fudbal sa talentovanom ekipom do toga da ima čudne izmjene. Ali ove su čak i bile logične. Realno, kada se igrači ovako uvedu, najčešće daju gol iz jedanesterca. Sada se to nije desilo i obojica su promašili. Mnogo više se neke druge stvari mogu prigovoriti Sautgejtu. 

Prvo, zašto je najmlađi u ekipi, Bukajo Saka koji je 2001. godište, šutirao peti jedanesterac a nije recimo Griliš ? Zašto je vadio uopšte iskusnog Hendersona koji je mogao pomoći iskustvom u penal seriji da je recimo potrajala ? Logičnije bi bilo da je vadio Filipsa. 

Na kraju se mora reći da je Italija zasluženo došla do titule. Bili su mnogo bolji tokom cijelog turnira i odigrali dosta bolje. Englezi jedva da su 100 minuta odigrali dobro u oba smjera dok je ekipa Roberta Manćinija igrala jako dobar fudbal.

Tako je bilo i u finalu. Jeste Engleska odigrala odlično prvih pola sata a generalno je iskontrolisala prvo poluvrijeme. Ali kad se sve sabere, Italija je sigurno bila bolja ekipa i u samom finalu te je došla zasluženo do titule.

Sam Manćini zaslužuje sve pohvale. Uklopio je ekipu na fantastičan način i zaista odavno ne znaju za poraz. Nisu skup prevelikih zvijezda ali zato na svakoj poziciji imaju pa bar dva podjednako dobra fudbalera. Sama taktička prilagođavanja i izmjene Manćinija bili su gotovo pa perfektni a pogotovo je to došlo do izražaja u drugom poluvremenu finala gdje je Manćini nadigrao maksimalno Sautgejta a briljirao je i protiv Španije.

Iako su Englezi u šoku, oni su ostvarili odličan rezultat jer su igrali prvo finale još od svjetskog prvenstva 1966. kada su postali prvaci. Sada nisu došli do trofeja ali je ovo veliki rezultat. Kod njih je više problem što su igrom razočarali sve nego sam rezultat. Utisak je da imau ogroman kvalitet a da su se dosta šlepali i da dobar dio turnira nisu igrali dobro.

Na kraju je pravda zadovoljena jer ne bi bilo zasluženo da su oni slavili nakon jedanesteraca jer Italija je bila bolja i na turniru i u finalu.