Nakon mukotrpnog rada, treniranja i zalaganja, pitanje koje mi je često prolazilo kroz glavu je “ Za čije babe zdravlje?” ili u prevodu “ Što ovo meni treba u životu?!”. 

Pretpostavljam da su se mnogi tako osjećali kada su davali svoj maksimum koji se nije vrednovao (ne govorim o novcu) iskreno i po zasluzi. Koliko je samo sportista zaboravljeno jer su nečujno otišli iz svijeta sporta obeshrabreni i razočarani u sistem, u ljude, u sve? Koliko talenata je ostalo nedorečeno jer ih neko nije prepoznao i nije želio da ulaže u njih? 

Većina klubova nam je na aparatima, tavori i preživljava. Da li su zaslužili da budu u takvom stanju? Možda jesu, možda nisu, kompleksna je problematika. Kao i sve u našem društvu. Najmanje se pitaju oni što najviše zaslužuju.

Govorim u vjetar sa nadom da će ipak nešto da se promijeni na bolje, da će neko čuti i prenijeti dobru ideju kako riješiti naše sportske probleme i pronaći način da u sport budu uključeni oni koji su to zaslužili i koji su dokazali da znaju.