Piše: Tomo MARIĆ

Fudbal je nadrealan kao i sam život: da li “gospodin slučaj”, ili nešto sasvim drugo, tek minule nedjelje trojica golmana: Igor Akinfejev, Kasper Šmajhel i Danijel Subašić odali su počast svom velikom prethodniku Lavu Jašinu koji je zaštitni znak, čak simbol, Mondijala u Rusiji, Akinfejev i Subašić idu dalje, sreća se nije nasmiješila Šmajhelu!
Na Mondijalu više nema Ronalda, nema ni Mesija, nema Milera ni svih španskih zvijezda, nema Nijemaca već danima, od juče Argentine i Portugalije, od sinoć Španije i Danske, još od ranije Holandije i Italije, a niko od njih ne nedostaje, jer imaju Francuzi, Benžamin Pavar i Kilian Mbape, Belgijanci Eden Azar i Romelu Lukaku, Urugvajci Edison Kavani i Luis Suarez, Hrvati Luka Modrić i Ivan Rakitić, Kolumbijac Ramadel Falkao, Meksikanac Luis Čičarito Hernandez… Novi – stari velemajstori fudbala.
Nema ni Srbije, ali ima Milorad Mažić sa svojim saradnicima.
Njegovo veličanstvo fudbal!
Bez obzira što je muškog roda, fudbal je, ipak, kao prelijepa žena, rođena za teška vremena, baš kao što su ova. Zato u sebi nosi najveću utjehu i bezgraničnu strast. 
Srbijo, glavu gore i bravo za Milorada Mažića.
Ali!
Nijedan neostvareni san nije samo san zaborava i samoće.
Nikad niko nije navijao za Fudbalski savez Srbije, niti za predsjednika Slavišu Kokezu, ili selektora Mladena Krstajića, kao ni za njihove prethodnike Tomislava Karadžića i Slavoljuba Muslina; svi navijamo za Srbiju, za one koji “ginu” za njen grb i njenu zastavu, ma kako se on zvao, bez obzira odakle bio i kojem klubu pripadao, bitno je samo da se dušom i srcem pripada Srbiji. Od nedjelje uveče, gotovo svi Srbi navijaju za “majku Rusiju”, zbog bratstva, zbog istorije, zbog vječnog prijateljstva kroz svo trajanje Srba i Rusa.
Srbijo, budi ponosna. 
Svijet je još jednom čuo za tebe na svjetskoj smotri fudbala, čuo je za tvoje velikane od Montevidea do njihovog trajanja: 
Blagoja Mošu Marjanovića, Aleksandra Tirnanića, Milutina Šoškića, Dragoslava Šekularca, Vujadina Boškova, Rajka Mitića, Milana Galića, Vladimira Durkovića, Dragana Stojkovića i Predraga Mijatovića, pogotovo je čuo za Dragana Džajića koji je pet puta igrao za razne selekcije svijeta. Oni su dio fudbalske istorije planete, baš kao što je podsjećanje na Montevideo i 1930. godinu kada je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije sa orlom na prsima bila treća, a tada u bijelom svijetu “šajkača” popularnija od “kaubojskog šešira” i cilindra “Bal Pariz”. 
Valjda smo se razumjeli, kao što se razumiju svi fudbalski, i ne samo fudbalski, ozbiljni i samosvjesni narodi kugle zemaljske.
U novi fudbalski napad, Srbijo!

Reprezentacija Srbije FOTO:fifa.com