Foto/ Predrag Krstović

Aleksa Golubović rođen je 29. maja 1954. godine, a od prve godine nakon rođenja vezan za invalidska kolica, jedan je od najodanijih klupskih hroničara i zasigurno neko ko je odgledao najviše utakmica Bratstva i Famosa u ove 54 godine postojanja.

Na stadion Bratstva prvi put je došao 1970. godine i od tada gotovo da nema utakmice koju nije gledao, a ponešto i zabilježio. Ovom prilikom prisjetićemo se šta nam je Aleksa Golubović govorio prije četiri godine, u ljeto 2018. godine.

- Prvi put sam otišao na utakmicu 1970. godine sa Dulom, Savom i Radom Golubovićem i Draganom Mičićem Škutom i od tad sam se na neki način uključio u rad i život našeg kluba. Prvu godinu nisam bio tu, jer sam bio 13 godina u Banja Luci, gdje sam se školovao – prisjeća se Aleksa svog prvog dolaska na stadion u Vojkoviće.

Od tada, ispratio je sve igrače i trenere, dolazio na domaće i sa ekipom putovao na gostujuće utakmice. Gradio je prijateljstva sa mnogim klubovima sa kojima su igrali Bratstvo, odnosno Famos, pa ne čudi činjenica što je poznat fudbalskoj javnosti cijele Republike Srpske, pa i BiH.

 - Tokom svih ovih godina traje jedno veliko prijateljstvo, prije svega sa omladinom, a ta prijateljstva ostala su za sva vremena. Često puta sam u našem klubu bio od pomoći igračima u smislu pedagoga i prijateljskih razgovora i savjeta. Posebno mi je drago da su danas svi fudbaleri, koji su prošli kroz naš klub, porodični ljudi i uspješni ljudi, a uvijek sam dobro došao kod njih. Meni mnogo znači to poštovanje, koje i dan danas iskazuju prema meni. Evo pomenuću Nešu Novakovića, koji je napravio internacionalnu krijeru, ali nikada nije došao u naš grad, a da me nije posjetio na bar 10 minuta. To je velika stvar za mene – kaže Aleksa.

Ono što je interesantno jeste da mnogi koji su ga upoznali, pa i oni koji su svakodnevno sa njim budu u dilemi koje mu je rođeno ime. Jedni ga nazivaju Braco, drugi Kosta, a najmanje onim pravim imenom Aleksa.

- Svi smo imali nadimke, za neke ne znam ni kako su dobili, poput Kuze, Škute, Šuće, Caneta itd. Meni su dali nadimak Kosta, po mom pokojnom djedu i taj nadimak ostao je do današnjih dana. Nadimak Braco dobio sam od bliže porodice, tako da se svo ovo vrijeme koriste tri imena, što mnoge dovodi u dilemu. Nadimke smo davali iz šale, pa tako mnoge igrače iz te generacije i danas zovemo imenima, koja su dobili u društvu sedamdesetih godina prošlog vijeka – pojasnio je Aleksa.

''Svi za jednog, jedan za sve''

Na pitanje koja je generacija Bratstva/Famosa igrala najljepši fudbal, Aleksa ne može izdvojiti samo jednu.

- Tu prvu generaciju slabo sam ispratio, jer sam često bio u bolnicama i imao sam osam operacija, a poslije toga po meni su naljepši fudbal igrale generacije Nebojše Novakovića, Radomira Mičića-Šuće, Ljubiše Šešlije, Mirka Marvana, ali svakako i generacija Dragana Lubure, Aleksandra Antunovića, Dragana Bjelice. Sa tim generacijama sam i proputovao po cijeloj BiH, a njih izdvajam jer su ostvarili najbolje rezultate. Sa ovom prvom sam početkom osamdesetih godina počeo i voditi evidenciju rezultata, nastupa, golova itd, a tada je nastala i moja uzrečica ''svi za jednog, jedan za sve'' – kaže Aleksa.

Teško je bilo i da odluči ko je najbolji igrač Bratstva/Famosa svih vremena.

- Bilo je sjajnih igrača i teško je izdvojiti nekoga. Nešo Novaković je napravio najveće uspjehe i najbolju karijeru, ali je samo jedan od mnogih. Šućo u svojoj generaciji, Ljubiša Šešlija i Mirko Marvan u svojoj, Dragan Lubura u svojoj. Govorim o generacijama koje sam ja pratio. Ali, opet kažem, teško je izdvojiti jednog – rekao je Aleksa Golubović.

Kada su u pitanju neke od najdražih utakmica, tu nije imao dileme.

- Svakako da mi je jedna od najdražih utakmica ona kada smo u Vojkovićima igrali protiv banjalučkog Borca. Utakmica je završena 0:0, ali stadion je bio prepun. Tad je branio Kunta (Aleksandar Božović) i sjećam se da je izvadio jednu loptu ispod same prečke – kaže Aleksa i dodaje da je veliki događaj bio dolazak veterana Crvene zvezde na proslavu 50 godina našeg kluba.

Kada se osvrnuo na sve godine, koje je proveo u klubu kazao je da je to jedno zadovoljstvo, koje se ne može kupiti novcem.  

Aleksa je u svim generacijama bio omiljeni član kluba, a kroz druženja tokom pet decenija bilo je dosta interesantnih anegdota.

- Došli smo u Čajniče na utakmicu i Škuto je u jednoj ruci nosio opremu u kesama, jer tad nismo imali sportske torbe kao danas, a u drugoj mene. Dođemo do redara i on kaže da se naplaćuju karte za sve koji nisu igrači i treneri. Kaže njemu Škuto, on je centarfor, ne smije se puno zamarati i ulazi samo po potrebi, pa ga nosim do klupe. Utakmica se završli, mi pobijedili 1:0, a gol dao Cane Mičić, najmanji igrač. Završila se utakmica, a Cane me diže sa klupe i dade me njihovom golmanu da me on nosi. Kaže on krivo mi samo što mi onaj najmanji dade go i prenese on mene do Škute. Pitao opet onaj na kapiji, šta je sad, što ga nosiš, a Škuto mu odgovara kako smo pobijedili i da nije bilo potrebe da ulazim. On ostade zbunjen, a mi smo se godinama smijali na temu ove šale – uz osmijeh priča Aleksa i nadovezuje sljedeću anegdotu.

 - Bili smo kod Dušana Golubovića na svadbi do ujutru, a u 10 Bratstvo igra utakmicu. Kako smo sjedili na klupi, Škuto oko 9 ustade, a ja Šućo i Cane pod sto. Digoše me i svi na stadion. Ja sjedim na klupi sa trenerom, pokojnim Branom Luburom, a Šućo i Cane sjede na krajevima i drijemaju. Igrali smo sa Lukavicom i pred kraj je bilo 1:1. Gleda Brane u nas u 85. minuti i kaže ustaj Šućo i zabij gol. Šućo ga moli još samo pola minute, a Brane ga uvodi bez zagrijavanja. Samo što je ušao Stanko nabaci, Šućo loptu pod nogu, krenuše dvojica prema njemu, a on pade. Sudija svirnu penal, a Brane govori Šućo ti pucaj. Kaže njemu Šućo treneru ja vidim tri lopte, a ovaj mu odgovara pucaj u srednju. Opali Šućo, dade go, pade u onu mlavu, a svi igrači po njemu. Pita Šućo šta je bilo, oni mu govore dao si go, a Brane s klupe dodaje imate gajbu pive. Šućo iz one mlave digao glavu i viče sudija sviraj kraj.

Prisjetio se i utakmice u Varešu, kada je Bratstvo vodilo 1:0, a Dragan Mičić-Škuto pred kraj nabio loptu niz brdo. Druge nije bilo, pa se čekalo da neko od domaćih otrči i donese loptu, a tu se malo ''ukralo'' na vremenu.

Dolazak na utakmice olakšan mu je 1982. godine nabavkom Tomosovog motora za invalidna lica.

- Potrošio sam tri rezervara goriva ovdje na pijesku da se naučim voziti. Baš nekad tad voda odnijela onaj ''ljubavni'' most i ja onem na onaj donji, kad me zaustavi policija. Kažem im da žurim na utakmicu, ali ne daju dok sve ne pregledaju. Kažu ne rade ti svjetla. Jedva me pustiše da ne pišu kaznu. Kad u narednu srijedu ja u ribolovu i dođe moj drug Zlatko Pelcer, koji je takođe volio ribolov, a bio neka ''čivija'' u policiji. Kažem mu ja ''plavi anđele'' ne prelazi preko vode, ljut sam. Ispričam mu ja kako smu mi htjeli pisati kaznu. Kaže on ako te drugi put ko zaustavi samo mi javi pa će dobiti batine. Ja za 15 dana opet dole, gužva u saobraćaju, kad izlaze policajci zaustaviše sve i meni govore ''Kole treba li da te pratimo do stadiona''. Mislim se ja ovo nije dobro, ali od tada nikad više nisam imao problema sa policijom – kroz smijeh priča Aleksa.

Kaže da je promijenio još dva motora, a ovaj koji sada vozi nabavio je zahvaljujući pomoći koju je dobio od ljudi iz kluba.

- Savo Golubović je poveo akciju, kojoj su se odazvali i igrači i uptava kluba. Skupili su sedam hiljada maraka i kupili smo ovog ''talijanca'' marke Surači. Tako sam 2005. godine dobio nov motor – kaže Aleksa.

Aleksa Golubović je preminuo jučer u 69. godini života.