Stiglo nam je novo pismo Mire Bijelića o Rukometnom klubu Borac. Uz manje korekcije objavljujemo ga u potpunosti:

---

Oduvjek je bilo problema u sportskim klubovima Banjaluke, pogotovo poslije rata. Tu spada i Rukometni klub „Borac“, koji se uz veliku pomoć politike i tadašnjeg predsjednika IO Banjaluke i Vlade RS dr. prof. Rajka Kasagića i Nedeljka Čubrilovića nije ugasio. Kriza Borca nastaje 2001, godine dolaskom bivšeg igrača i kapitena Borca Milorada Karalića (njemu kao igraču svaka čast) ,koji je bukvalno uništio Borac. Od njegovog dolaska na čelo Kluba, prestaje da radi poznata rukometna škola Borac. Poznata u Evropi, dovodi se 12 igrača sa strane ,sumljivog kvaliteta, kao i trenera. Daje se ogroman novac i igračima se obećavaju „brda i doline“, a obećanja je nemoguće ispuniti, jer smo mi zemlja tek izašla iz rata. Na moju primje dbu Karaliću da će svojim potezima uništiti Klub, njegov odgovor bio je: „Da imam još novca dao bi još više“. Tako se počeo rušiti Borac. Zatim slijede katastrofe u organizaciji Kluba i nije čudo šta se danas dešava sa Borcem. Jedna od uprava tj. „Troglava aždaja“ (Mikeš-Babić-Đogo) u jednom razgovoru nazvala je Borac brendom Banjaluke, a na moju konstataciju  da nikada nisam čuo da brend nečega stoji u izlogu, što je slučaj sa RK „Borac“; od toga momenta su počeli „rat“ sa mnom. Normalno je da su ga izgubili, ali najviše je nastradao Borac. Više je tada stalo do opstanka Kluba pojedinim članovima  uprave, poput Ragiba Ibrahimbego vića, Dževada Osmančevića, pokojnog Ratka Dejanovića, Rade Radinkovića i Petra Atlagića nego večini igrača iz moje generacije, izuzev Petra Perovića i Abasa Arslanagića, koji su na sve načine pokušavali da se Borac spasi. Ostali igrači tj. pojedinci iz naše generacije, privuku se Borcu samo kada im Borac treba. Da ne idem dalje, svjež vam je primjer Rade Unčanina. Na sve strane kritikovao je  upravu Kluba, sve dok mu nisu izašli u susret i postavili sina Dejana  za pomoćnog trenera. On uopšte nema trenerskog staža. Njegov drugi sin Bojan ima iskustva u trenažnom procesu i nije mi jasno  zašto to nije ponuđeno Bojanu, a Dejan upućen na školovanje ,za trenera. Kada smo već kod trenera (pošto UO u Borcu ne postoji) morali su znati, a ne znaju da trener Borca može da bude samo sa ovih prostora ,iz razno raznih razloga, rečiću samo jedan, zbog mentaliteta. Možda je ovaj trener dobar, ali sumnjam da će išta napraviti. Kada čujem trenere  ekipa kako izjavljuju da nije bitan rezultat na utakmici, ja se sav naježim i pitam se gdje to mi gledaoci živimo. U sportu je najbitniji rezultat. Rezultat se piše, a igre se zaboravljaju. Od takvih trenera sa takvim izjavama, klub nikada neće imati koristi. Njihova izreka je da rade na duge staze, a kada klub počne tonuti, prvi će pobjeći. To se među njima kaže rad na duge staze. Imam osjećaj da će se to desiti i sa ovim trenerom. On je došao iz Crne Gore da našem Minhauzenu održi predavanje, da Borac mora osvajati trofeje, a ne da bude osrednji ligaš ili škola rukometa. Rekoh u sebi hvala Bogu došao je jedan pametan trener da zna šta treba Borcu, ali me kasnije razočarao, jer svoj dolazak nije uslovio ostankom najboljeg igrača Srđana Trivundže. Bez kvalitetnih igrača nema dobrih igara i pobjeda. Samo da ne bude Borcu kao sa Dvoršekom trenerom HDZ-Zagreb „plesao jedno ljeto“. Borac je plaćao  angažman Dvoršeku na osnovu ugovora koji je on prije dolaska u Borac imao sa Zagrebom. Da se razumijemo, ništa  nemam protiv Dvoršeka, ni protiv novog trenera Borca, ali me čudi on pun energije i dokazivanja, došao  je u ovakav Borac. Imam predosjećaj da nije mogao naći  neki povoljniji angažman. Marinko Umičeviću i ti Vladimire Brankoviću prestanite jadikovati na predhodnu upravu i na visoke ugovore. Zapamtite ,igrači to  nisu tražili, već ste im vi ponudili visoke ugovore, a oni nisu ludi već  su ih prihvatili i kod notara ovjerili. Kada ste preuzeli Klub niste napravili Zapisnik o primopredaji finansija u Klubu, tako da ne znate kolike ste dugove preuzeli, a pogotovo tužbi koje dolaze na naplatu. Nemate ni Zapisnik o preuzimanju sitnog inventara, popisa sportske opreme i rekvizita; da sve ne nabrajam. Marinko nemaš pravo da na sjednicu UO Kluba uslovljavaš  - ja ili Goran Malić. Vidi se da si neiskusan za Borac . Na Nadzorni odbor se ne možete vaditi, jer oni nikada nisu radili i utvrdili pravo stanje u Klubu. Svojevremeno je knjigovodstvo vodila Mira Zeman (Biro kont) pa odmah odustala, kao i što je Ljiljana Radovanović na kratko bila član NO i podnijela ostavku. Zašto, pitajte nju, ako hoće da kaže istinu. Najvjerovatnije rečiće da nema vremena. Pitajte NO što nije reagovao kada je Siniša Babić predao molbu za direktora Kluba. Imao je bolje preduslove od Đoge. Nikada mu nisu odgovorili, zbog čega nije primljen. NO u sastavu Srdić-Raca nije od povjerenja. Najbolji predsjednik NO je bio Jovo Rosić ( za vrijeme Mikeša), ali je  nezadovoljan sa radom u Klubu podnio ostavku. Do detalja je navodio sve nedostatke u poslovanju Klubom. Nisu reagovali zato što to nikoga ne interesuje, već samo lična promocija i slikanje u medijima ,uz napomenu da oni odlučuju o Borcu. Jadan je to Klub gdje oni odlučuju. Marinko, od kada si postao član UO Borac više si bio prisutan u medijima nego kao direktor „BEME“ i kao predsjednik KKI „Vrbas“. Dobro ti to dođe za izbore. To isto važi i za samozvanog sportskog direktora  Vladimira Brankovića. Zaista nemam ništa protiv vas, ali i ovako star ću se boriti da se istorija Borca ne ugasi. To mi je jedini cilj i to mi nalaže savjest. Nazivajte to kako želite, ali istina je u mojim rukama. Borac nestaje, nestaje i nestaje!!! Krivci se znaju, jer u mojoj kartoteci imaju ime i prezime. Na kraju Marinko ne moraš da obmanjuješ  sportsku javnost Banjaluke, u vezi Srđana Trivundže. Prije tvog dolaska imao je u Borcu primanja od 4.000,00 KM, pa je odlaskom u Dubai oprostio Klubu dug od 36.000,00 KM. Zatim je ponovnim dolaskom imao 2.500,00 KM i oprostio je Borcu dug od 25.000,00 KM, što je ukupno 61.000,00 KM. Miro Bjelić