Foto: UEFA EURO 2020

Italija je prvi učesnik finala evropskog prvenstva. ''Azuri'' su u finale prošli boljim izvođenjem jedanesteraca protiv Španije. Sam meč bio je šahovska partija dva trenera i bilo je dosta toga za vidjeti.

Enrike je probao iznenaditi Manćinija sa sastavom. Tako je izašao u formaciji 4-3-3 ali bez pravog napadača. Uloga lažne devetke pripala je Daniju Olmu koji je svakako u klubu par puta imao sličnu ulogu. Takođe, opet je krenuo sa Erikom Garsijom na štoperu iako je on vrlo malo igrao tokom sezone. Manćini nije faktički ništa mijenjao sem što je morao ubaciti Emersona umjesto povrijeđenog Spinacole.

U prvih pola sata Španija je bila bolji rival. Imali su veći posjed mada djeluje da se Italija svjesno povukla. Očito je Manćini pokušao igrati nešto slično kao Belgija protiv Italije. Odnosno, prepustio je posjed rivalu i čekao šansu iz kontri. Obično bi Talijani akcije otvarali po lijevoj strani gdje je Emerson generalno odradio dobar posao a Insinje je standardno bio na svom nivou. Takođe, pokušali su iskoristiti nedovoljnu brzinu a malo i pogubljenost špansih štopera pa su par puta davali duge lopte tražeći dubinu i gotovo redovno bi nastala panika kod Španaca.

Španci su dosta forsirali svoju lijevu napadačku stranu gdje su pokušali iskoristiti Di Lorenca kao nesigurnu kariku u sastavu Italije. Tako se i sam Olmo dosta spuštao lijevo, Alba je stajao visoko a na lijevoj strani se dodavao i Koke dok je dosta posla radio i Pedri. Pedri je zaista odigrao nevjerovatan meč za momka od samo 18 godina. Međutim, iako su Španci opteretili stranu, Manćini je imao odgovor. Pomjerao je veznu liniju pa su se tako i Verati i Barela dodavali u defanzivi na desnoj odbrambenoj strani te su tako pomagali Di Lorencu i sprečavali su Špance da prave veće probleme.

Olmo je generalno radio sjajan posao. Međutim, djeluje da je Španiji falio pravi napadač koji bi omogućio da se bolja igra i veći posjed krunišu golom. Prosto, oni su imali kontrolu u prvom poluvremenu, dijelom jer je i Manćini prepustio loptu rivalu, ali su u završnici bili nedorečeni jer nisu imali klasičnog napadača.

I u nastavku se igralo u istom ritmu. Španija je kontrolisala sve, Italija čekala svoju šansu iz kontre a na kraju je i dočekala. Kijeza je u 60. pogodio za vodstvo Italije. Nakon vodstva Manćini je povukao neke taktičke poteze kako bi odgovorio na ubacivanje Morate i Morena sa druge strane. Izveo je Emersona i ubacio Toloja te je tada Di Lorenco prešao na lijevu stranu a Italija je faktički igrala sa tri štopera. Takođe, uveo je Berardija umjesto Imobilea. Tada je pomjerio Insinjea u sredinu i omogućio Kijezi i Berardiju da imaju prostor po stranama. Međutim, djeluje da nisu dovoljno pritisnuli Špance jer su Španci bili zreli da prime još jedan. Bez obzira na dobre izmjene, Italija nije do kraja odradila sav posao kako treba.

Gol koji su primili je dosta netipičan gol za Talijane. Španci su iskoristili sporost talijanskih štopera ali djeluje i da se sama Italija previše otvorila. Samo malo prije gola Morate, Berardi je imao šansu na drugoj strani pa je dosta igrača ostalo visoko. Španci su to kaznili i došli do 1-1.

U poslednjih desetak minuta regularnog dijela kao i u produžecima nije bilo ništa za vidjeti. I jedni i drugi su bili oprezni i više su vodili računa da ne naprave neku kardinalnu grešku. Na kraju su jedanesterci odlučili pobjednika a tragičar je ispao ponovo Morata.

Kad se podvuče crta, može se reći da su i jedan i drugi selektor imali i dobrih i loših poteza ali da je Manćini imao manje loših. Faktički, jedino se može analizirati da li su trebali preuzeti inicijativu nakon gola Kijeze kako bi probali dotući rivala. Ostala prilagođavanja je odradio gotovo bez greške. 

Za Enrikea se to ne može baš u potpunosti reći. Htio je razbiti ritam Italije sa igrom bez pravog napadača ali svakako bi imao kontrolu posjeda jer je bilo jasno da će Italija igrati na kontre. Da je krenuo sa Moratom, bolje bi se otvarao prostor i krilima te bi se stvorio veći broj šansi. Koliko god Morata promašivao i nemoguće, on radi sjajan posao za ekipu. Takođe, opet je nejasno zašto nije probao u jednom momentu sa Adamom Traoreom koji je izuzetno prodoran ali koji kad izgubi loptu, juri nazad kako bi je ponovo osvojio. Malo je čudno i zašto je Garsija bio starter. On kad igra, Laport je taj koji mora ići u skok a on je dosta mekan za takve stvari. Mnogo je bolji u duelima na zemlji i zato je bolji u tandemu sa Pau Toresom koji ide na skok.

Italija na kraju zasluženo ide u finale pogotovo ako se gleda kompletan utisak tokom cijelog turnira. A i sam Manćini je manje propusta i nelogičnosti imao te je tako u određenoj mjeri nadmudrio svog kolegu sa druge strane u jednoj šahovskoj partiji.