Foto/ IJF

Džudistkinja Aleksandra Samardžić ulazi u završnu fazu priprema za Olimpijske igre u Parizu. Nema još mnogo vremena za pripremu, ali ipak sasvim dovoljno da se ostvari sve ono što je zacrtano pred start priprema.

- Da, još dvadesetak dana je ostalo do nastupa na Olimpijskim igrama. Zvuči blizu, ali mislim da je ovih 20 dana treninga dosta bitno i da se forma treba još podići. Osjećam se jako dobro i spremno, odradila sam dosta džudo priprema, kao i kondicijskih treninga i sve ide kako treba za sada. Preostale su mi još završne pripreme naredne sedmice u Sloveniji, nekoliko treninga u Sarajevu i idemo za Pariz, kaže nam Aleksandra Samardžić, pa nastavlja:

- U ovom periodu do Igara će najviše biti džudo-borbenih treninga, na to se fokusiramo. Svakako, i na mentalnu pripremu, da pokušamo što više držati fokus, a opet se ne preopteretiti i izazvati kontraefekat. Ovo su mi prve Olimpijske igre, tako da mi je donekle ovo sve novo i nadam se da ću naći pravi način da se nosim sa svime što Igre sa sobom nose.

Kvalifikacije za džudo su jedne od najtežih kada je riječ o Olimpijskim igrama, a zbog činjenice da samo jedan džudista po državi u kategoriji može nastupati za mnoge džudiste Olimpijske igre ostavi nedostižne.

- Potvrđujem, jedan od najtežih kvalifikacijskih sistema. Dosta se istrošimo i iscrpimo fizički i psihički u samom ciklusu od dvije godine i onda se treba naći svježine i motivacije za Olimpijske igre. Što se mene lično tiče, ja sam svoj cilj ostvarila, idem na Olimpijske igre i sve je super (smijeh). Teško je bilo naravno, u svakom smislu te riječi, ali kada prođe onda ste presrećni jer ste uspjeli, jer kako i rekoste, puno je ljudi koji su sve podredili tom cilju, a ipak ne nastupe na Igrama zbog tih pravila oko nacionalne kvote, ili jednostavno ne skupe dovoljno bodova.

Olimpijske igre su do sada najveće takmičenje u njenoj karijeri, ali ipak trudi se ne razmišljati previše o veličini samog događaja, već želi na to da gleda kao na samo jedno u nizu takmičenja. Ima velika očekivanja, ali kaže, takva svi imaju koji idu na Olimpijske igre.

- Trudim se ne razmišljati previše o veličini samog događaja, nego gledati na Igre kao na samo još jedno takmičenje u nizu. Teško je, naravno, jer Olimpijske igre su nešto posebno, nose puno više pažnja i očekivanja od okruženja nego bilo koji drugi turnir. Ja se trudim fokusirati na dan koji je ispred mene, dati sve od sebe u tom trenutku, na treningu, a kada otputujemo za Pariz, saznamo žrijeb, onda ćemo se više fokusirati na sam nastup. Očekivanja su uvijek velika naravno. Mislim da svi koji idu na Olimpijske igre, osim možda nekih sa "wild cardama" su konkurentni za medalju, pa tako i ja. Puno primjera je gdje su ljudi koji su u posljednjim momentima kvalifikacija upali u normu i na kraju završili sa medaljom. Nadam se da mogu i ja biti jedna od njih.

Prije tačno deset godina Aleksandra Samardžić je na Olimpijskim igrama mladih u Nanđingu osvojila srebrnu medalju. BIla je to jedna od prvih medalja za BiH na ovim Olimpijskim igrama, a sada, deset godina kasnije Aleksandra Samardžić ide na svoje prve "prave" Olimpijske igre i mašta o istom.

- Naravno, najveći san i cilj mi je da ponovim taj rezultat na "pravim" Igrama. Taj rezultat mi je jedan od dražih u karijeri i nadam se da ću sličnu uspomenu stvoriti i ovoga ljeta u Parizu.

Olimpijsko selo je mjesto gdje se mogu sresti najveće zvijezde današnjice, a Aleksandra Samardžić se nada samo jednom susretu.

- Jako sam uzbuđena što ću boraviti u selu gdje su i najveće sportske zvijezde današnjice. Ima toliko sportista koje bih voljela sresti i fotografisati se, ali mislim da svi iz mog okruženja znaju šta bi me najviše oduševilo. To je susret, razgovor i fotografija sa Novakom Đokovićem. On je moj najveći sportski uzor od kako znam za njega i susret sa njim bi mi sigurno bio vrhunac mog prvog olimpijskog iskustva.